“Imati dete je nešto najlepše”
U Srbiji je više od 400.000 parova koji se bore sa problemom steriliteta, a u niškom Kliničkom centru 350 parova godišnje dobije šansu za potomstvo.
Milijana i Dušan Stojanović su par još od srednje škole. Poslednjih 8 godina žive pod istim krovom. Posle više od 3 godine pokušaja da dobiju dete, odlučili su da odu lekaru.
Milijana i Dušan Stojanović
„Otišli smo kod lekara gde nam je lekar uradio sve moguće analize i nakon toga opet nije mogao da nađe u čemu je problem. Zbog toga smo upućeni u Klinički centar na GAK gde smo mogli da izaberemo jednog od nekoliko lekara koji se bave problemom steriliteta. E onda smo tu počeli da radimo analize ispočetka. I ukupno je sve to trajalo 2 godine“, priseća se Milijana, danas mama dvogodišnjeg dečaka.
Ni danas Stojanovići ne znaju gde je bio problem, jer on nikad nije otkriven, ali u tom trenutku je veštačko oplođenje bilo jedino rešenje. Milijana je tog trenutka imala 38 godina i želela je da uđe u program koji finansira država što pre, posebno što je u tom trenutku država finansirala veštačku oplodnju za parove u kojima žena ima najviše 40. godina.
„Ne samo analize, slali su me i na fizikalnu terapiju. Tri meseca sam ja ustajala u 5.30 da bih stigla da odem i na terapiju, i na posao odmah nakon toga. Nakon dve godine svih tih analiza i odlazaka kod lekara rekla sam doktorici: „Molim Vas, ja stvarno hoću na vantelesnu, ja nemam više vremena da čekam! Dok ja uđem u sve to, proći će još vremena“, objašnjava i dodaje „U tom trenutku nije rađena nijedna inseminacija, jer kad je trebalo da se to radi, ili je bila subota, ili štrajk.. „ priča nam Milijana.
I danas se Stojanovići prisećaju koliko je to veliki stres za par, za ženu posebno. Milijana kaže da je živela u konstantnom strahu kakav će biti ishod nakon svega.
„Prvo, naporno je, non stop ideš kod lekara, radiš nove analize, vadiš briseve, trista čuda, zaista je naporno, uvek nešto čekaš, nadaš se. Psihički je stresno. Drugo, moraš da se paziš mnogo više nego inače od bilo kakvih infekcija, posebno kad se uđe u proces za VTO, sve mora da bude sterilno, non stop čovek strahuje od svega. Zatim, ja sam pila i hormone. Nikad se nisam vratila na staro zbog svih tih hormona, ali ja bih opet kroz sve to prošla“, dodaje sa osmehom i nastavlja:
„U tom trenutku kada smo mi ulazili u program vantelesne, bilo je do 40 godine da možemo na VTO, a sada su pomerili granicu na 42. I ja sam razmišljala, ako ne uspe prvi put, imam vremena da se spremim za još jednu, i ići ću još jednom. Ako ne uspe ni ta druga, ići ću privatno, bar jednom, da probam i to. Tada je to bilo oko 5.000 evra. Ako ne uspe ni tada, mislila sam da odustanem, ne znajući kakav je osećaj kad dobiješ dete. E sad, nikad ne bih odustala. Savetovala bih svakom ko se bori za potomstvo da nikad, nikad ne odustane. To je nešto najlepše!“, priča Milijana Stojanović.
Iako je u celom procesu bio u gotovo sporednoj ulozi, njen suprug Dušan kaže da je to čekanje za njega bilo najnapornije.
„Čekaš onaj trenutak da ti kažu dođite sutra, odradićemo. I ti onda sav srećan odeš i nadaš se nešto će da se desi, a ono njima nešto iskrsne i ne desi se ništa. I ti opet čekaš. I sve u krug“, priča Dušan. On kaže da je muškarac znatno manje važan u celom procesu i dodaje da i pored svih analiza koje je on radio, to nije ni blizu onoga kroz šta je prolazila njegova supruga.
„Moje analize nisu tako brojne kao njene, doduše neke su neprijatne, a sa njom sam bio skoro uvek. A to je naporno i da gledaš, jer gledaš kako se ona nervira, i kako je pod stresom, a ništa ne možeš da uradiš. Nije prijatno“, objašnjava Dušan.
Ipak, uradili su. Vantelesno oplođenje je uspelo iz prvog pokušaja. Milijana kaže da rasplakala kada je čula da je ostala u drugom stanju. Rasplakala se od radosti i dok ovo priča. Na kraju kaže da je vredelo proći kroz sve i da se nada drugom detetu prirodnim putem, pošto dobijanjem jednog deteta, nemaju pravo na novu VTO.
Stojanovići nisu retkost, i mnogo je parova koji imaju problem sa dobijanjem potomstva. Takođe, veliki broj parova je sa različitim vrstama steriliteta koji se tretira u niškoj ginekološko-akušerskoj klinici. Zamenik direktora GAK dr Milan Stefanović kaže da na ovoj klinici od 2008. godine kada je otvoreno odeljenje za vantelesno oplođenje 350 parova godišnje prođe ciklus VTO, te da je to kapacitet koji klinika može da prihvati, dijagnostikuje i leči.
dr Milan Stefanović
„ Odeljenje za vantelesno oplođenje GAK Niš posluje po nacionalnom programu, a to znači da par koji nema decu, a koji od svog ginekologa dobije dijagnozu i uput može da uđe u proces nakon što komisija koja ima uvid u njihovu kompletnu dokumentaciju to odobri. Takođe, žena mora da ima do 42. godine. Takvi parovi po nacionalnom programu imaju mogućnost za tri pokušaja za prvu trudnoću“, kaže dr Stefanović.
Od ovih 350 parova, 40% imaju uspešno vantelesno oplođenje, pokazuju statistike, ali do 35% parova dobije potomstvo, kaže Stefanović i objašnjava da je sličan procenat uspešnosti VTO i u svetu. On dodaje da je problem steriliteta i infertiliteta i problem Srbije i globalni problem, a razlozi za to su, kako kaže, mnogobrojni i kompleksni.
„Počev od toga da se mladi ljudi upuštaju kasnije u bračnu zajednicu i kasnije pokušavaju da se ostvare u roditeljstvu, pa prođe dosta vremena dok se definiše problem, zato je sve više parova koji ne mogu da imaju decu. A opet, razlog za to kasnije upuštanje u bračnu zajednicu je najčešće materijalni momenat, jer dok se neko ne zaposli i nema čime da izdržava porodicu, teško je i pomisliti da će krenuti u ostvarivanje, a kad sve to postigne, onda prođu godine, i onda sve ono što je bilo ranije, dolazi na naplatu“, objašnjava dr Stefanović i dodaje:
„I sloboda seksualnog ponašanja doprinela je prisustvu polno prenosivih bolesti koje ostavljaju svoje posledice na reproduktivno zdravlje, i koje u krajnjem slučaju dovode do problema infertiliteta. Međutim, dobro je da su danas ljudi svesni da to nije problem žene, već problem para, i da je on podjednako zastupljen i kod žena i kod muškaraca. Kod žena je ova problematika zastupljena u nekoliko nivoa, od infekcije, do godina ili prekomerne težine, dok je kod muškaraca sve češći slabiji spermogram, što je opet posledica različitih faktora ponašanja od slabe fizičke aktivnosti, lose ishrane, korišćenja duvana, alkohola i sl.”, kaže Stefanović.
Ipak, prema njegovim rečima, dobro je da su parovi svesni svog problema sve više počeli da se obraćaju za pomoć u odnosu na ranije decenije kada je to bilo sramota.
Parovi traže pomoć kako bi dobili dete, međutim, u odnosu na ranije godine, mnogi se teško odlučuju za drugo ili treće dete i onda kada nije reč o problemu steriliteta. Na to ukazuju statistike GAK u Nišu gde se za godinu dana rodi između 3.250 i 3.300 beba. Iako se ovaj broj već duže vreme niti povećava niti smanjuje, ova statistika nije povoljna po nas smatra dr Milan Stefanović, jer 80-ih godina prošlog veka niško porodilište je imalo i preko 4.000 beba godišnje. Sada kada je Niš duplo veći, 3.300 beba godišnje nije ohrabrujući podatak za povećanje nataliteta u Srbiji.
Piše: Jelena Đukić Pejić
Foto i video: Saša Đorđević