I, kad će Srbija da potpiše Konvenciju?
Od kako je bombardovana, Srbija je bila jedan od pokretača Konvencije o kasetnoj municiji. Odmah potom se povukla, i do današnjeg dana nije potpisala ovaj pravni dokument. Da li će ga ikada potpisati, i šta bi on značio za Srbiju.
U 2007. godini, Srbija je kao zemlja žrtva uveliko zagovarala pokretanje Konvencije o kasetnoj municiji. Kako su pre toga organizovane različite diplomatske konferencije, te 2007. godine u Beogradu su se diplomate ogromnog broja zemalja sveta po prvi put susrele sa pravim žrtvama kasetnih bombi umesto sa brojevima i zvaničnicima, kao što je do tada bilo uobičajeno.
Tako je Slađan Vučković, tada već zagovarač zabrane kasetne municije Handicap International-a iz Brisela, prvi put došao na konferenciju i obratio se javnosti koju je otvorio tadašnji ministar inostranih poslova Vuk Jeremić izrazivši punu podršku budućoj konvenciji. Time je preko obučenog deminera koji je ostao bez obe ruke i sa brojnim invaliditetima i to na dužnosti, Srbija postala zemlja koja učestvuje u pisanju istorije.
Nastavljene su konferencije širom sveta, a zvanični tekst Konvencije usvojen je u Dablinu naredne godine od strane 107 država među kojima i Srbija. Iste godine, Konvenciju su potpisale 94 države sveta, ali na zaprepašćenje svih, ne i Srbija.
“Niko od prisutnih na konferenciji nije mogao da veruje. Ja nisam mogao da verujem. I vrlo mi je bilo neprijatno kada su me svi pitali “a gde je Srbija sada?”. Kako da odgovorim na to kad sam se i sam pitao gde je Srbija”, kaže Slađan Vučković koji je bio prisutan u Oslu, ali i na svim ostalim konferencijama širom sveta.
U to vreme, Vlada Srbije na čelu sa Mirkom Cvetkovićem je ćutala. Kada je više od 30 zemalja ratifikovalo Konvenciju, ona je postala međunarodno pravni dokument, a njenim početkom smatra se 01. avgust 2010. godine. Ironija sudbine je što Srbija taj datum umesto po primeni Konvencije pamti po danu kada su dva oficira deminera stradala od kasetnih bombi na Kopaoniku 2012. godine. Tada kao ministar odbrane, Aleksandar Vučić je na pitanje novinara zašto Srbija ne potpisuje ovaj dokument odgovara da Srbija nije bacala kasetne bombe, pa nema razloga ni da potpisuje.
“Ali kasetne bombe se ne bacaju na domaćoj teritoriji, to nije odbrambeno sredstvo, već vrlo podmuklo napadačko ubojito sredstvo od koje stradaju i obučeni vojnici, a da o običnim građanima ne govorim. Zbog toga, ne prihvatam takav odgovor ni tadašnjeg ni bilo kog drugog ministra kao validan”, kaže Vučković koji nikada nije odustao u svojoj borbi.
Međutim, nijedan ministar i nijedna Vlada Srbije nikada ništa nije rekla niti o potpisivanju Konvencije, niti problemima koje kasetna municija pravi građanima Srbije i Srbiji. Kako je svojim zagovaranjem Slađan Vučković izlobirao pitanje na temu potpisivanja, ministar odbrane u srpskoj Vladi 2014. godine, Bratislav Gašić odgovorio je sledeće:
“ Mi želimo da potpišemo tu konvenciju, ali prosto, tu je potreban ogroman broj radnih i ekspertskih grupa koje dogovaraju, obilaze, gledaju šta to imamo od naoružanja. Takođe je potrebno da i sa drugim državama postoje potpisani sporazumi o vojno-bilateralnoj saradnji, tako da do samog potpisivanja sporazuma mora da prođe dug period.”
Za Vučkovića ni ovaj odgovor nije bio suvisao, jer kako kaže, potpisivanjem Konvencije bi između ostalog, Srbija dobila svu moguću pomoć u uklanjanju preostalih bombi, uključujući i novac i stručnjake. Međutim, to je jedini odgovor koji je ijedan srpski zvaničnik dao na pitanje hoće li Srbija potpisati Konvenciju. Na isto pitanje novinara ne odgovara ni sadašnji ministar odbrane Aleksandar Vulin.
Zato se sve ove godine situacija ne menja – prema podacima Centra za razminiranje Republike Srbije, i dalje je oko 2.5 miliona kvadratnih metara “zagađena” kasetnom municijom. Među njima su teritorije opština Sjenice, Tutina, Užica, Bujanovca, Raške i Niša koje danas spadaju među najnerazvijenije opštine i gradove u Srbiji. Kako je Srbija bombardovana na više od 200 lokacija, ovih teritorija je bilo znatno više.
Budući da se najveći broj kasetnih bombi nalazi u šumama, na ostacima infrastrukturnih objekata, na aerodromu ili okolini aerodroma kao što je to u Užicu ili Nišu, one predstavljaju stalnu pretnju okolini i ljudima, odnosno ometaju bezdedno korišćenje šuma, obradu zemljišta, stočarstvo, branje pečuraka, što je od neprocenjive vaćnosti za ljude iz ovih sredina, kažu u Centru za razminiranje. Osim na kopnu, neeksplodirana ubojita sredstva nalaze se i pod vodom, čak na 11 lokacija u Savi i Dunavu.
U Centru za razminiranje čiji je zadatak da popisuje sumnjive teritorije, ustanovi gde se sve nalazi kasetna municija i vodi evidenciju o očišćenim teritorijama za DW kažu da država Srbija daje finansijska sredstva za uklanjanje zaostalih bombi, ali da se za finansiranje humanitarnog razminiranja Centar oslanja najviše na međunarodne organizacije i druge izvore finansiranja.
“Što se tiče kasetne municije u periodu od 2003. do 2018.godine, sredstva za obavljena čišćenja obezbeđena su preko Međunarodne fondacije za jačanje bezbednosti ljudi iz donacija SAD, Norveške, Irske, Češke i Nemačke, dok je Farbika duvana u Nišu 2004. godine sama finansirala razminiranje kruga te farbike u površini od 165.000 kvadratnih metara, a Vlada Ruske Federacije je finansirala čišćenje kasetne municije na 4 lokacije u Nišu na preko 2 miliona kvadratnih metara”, podaci su ove institucije. Dok je od stranih donatora razminirano skoro 11 miliona kvadratnih metara, Srbija je iz svojih sredstava do sada očistila tek nešto preko milion kvadratnih metara.
U Centru za razminiranje kažu da neki donatori poput Norveške otvoreno ukazuju da je uslov za dobijanje njihovih donacija potpisivanje Konvencije o kasetnoj municiji, dok drugi ne uslovljavaju, ali snažno preporučuju da se ona potpiše.
“Ukoliko Vlada Republike Srbije donese odluku o usvajanju Konvencije o kasetnoj municiji, za nas bi to značilo pravo i mogućnost da se traži i dobije pomoć za građane Srbije koji su bili žrtve dejstava kasetnom municijom”, objašnjavaju u Centru, budući da je ovo jedina Konvencija koja osim direktniih žrtava tretira i indirektne žrtve.
“Takođe bi se time otvorile šire mogućnosti za dobijanje međunarodnih donacija za razminiranje – čišćenje zemljišta od neesksplodiranih bombi i brže i efikasnije dostizanje cilja: “Srbija bez neeksplodirane kasetne municije”. S obzirom na veličinu preostalog problema, oko 2 i po miliona kvadratnih metara, kao i na dosadašnju prosečnu cenu čišćenja kasetne municije, evro po kvadratu, procenjujemo da je za čišćenje preostale površine potrebno oko 2 i po miliona evra. U slučaju da ta sredstva budu obezbeđena, procenjujemo da bi Srbija u potpunosti mogla da bude očišćena od kasetne municije za 2 do 3 godine”, prognoziraju u Centru za razminiranje koje za ovaj posao angažuje stručne i tehnički opremljene organizacije i preduzeća ovlašćena za to.
Od 2010. godine kada je Konvencija stupila na snagu do danas 103 zemlje sveta ratifikovale su Konvenciju, a za to su bile najgzaslužnije nevladine organizacije. Poslednjih godina one su se ućutale, a to se u Srbiji posebno oseti jer niko od zvaničnika ne pominje problem zaostalih kasetnih bombi. Ipak, najveće zemlje sveta SAD, Rusija, Brazil, Indija i Pakistan nisu potpisale Konvenciju jer proizvode i koriste kasetnu municiju. S druge strane, osim Rumunije sve zemlje oko Srbije potpisale su ovaj pravni dokument. Koliko to godina treba da prođe i koliko još žrtava treba da padne da bi Srbija pristupila Konvenciji, budući da se svako malo u nečijem dvorištu na zagađenim teritorijama pojavi kasetna bomba.
Tekst i foto: Jelena Đukić Pejić