U kući sa mrtvima
Pored tri sanduka, pokriven starim jorganom roze boje leži Bratislav Stojkovic, jedini živi stanar Starog groblja u Nišu.
Od početka sedamdesetih godina prošlog veka niško Staro groblje se ne koristi za sahranjivanje. Grobnice koje se nalaze na tom groblju godinama niko ne posećuje, a lokalne vlasti planiraju da groblje pretvore u memorijalni centar.
Na samom groblju, koje se nalazi u širem centru grada, nalazile su se do pre nekoliko godina izuzetno vredna vajarska dela. Na porodičnoj grobnici poznatog industrijalca Mite Ristića (predratnog vlasnika Fabrike tekstila - današnje fabrike Beneton ) nalazila se "Prelja" - vajarsko delo Antuna Augustinčića. Ukradena je pre pet godina.
Bratislav Stojković ne skrnavi stare grobnice samo je u jednoj koja je kako kaže bila već otvorena našao svoje mesto za život.
Iako je krajem osamdesetih godina završio srednju gradjevinsku školu i nadao se da će naći posao, nikada zapravo nije radio. Dobijao je stipendiju iz niškog gradjevinskog preduzeća Gradjevinar i nadao se da će se posle škole zaposliti u toj fabrici ali je firma raspadom bivše Jugoslavije i sankcijama propala i nikada nije našao posao.
"Posle vojske napisao sam molbu da me zaposle ali su mi rekli da im ne treba radnik", priča Stojković.
Na groblju se nalazi od pre desetak godina. Pre četiri godine njegov otac Aleksandar Stojković (75) izgoreo je u porodičnoj kući. U požaru koji je izbio par sati nakon ponoći 30. januara 2009. godine izgorela je čitava kuća i otac Bratislava. Kuća je bila puna starog papira i kartona i vatrogasci su požar gasili čitave noći.
Bratislav kaže da se nije baš slagao sa ocem i da nije ni živeo sa njim.
"Ovde u ovoj grobnici sam poslednjih osam godina, pre toga sam bio u jednoj drugoj grobnici", kaže Bratislav.
Neobrijan sa dve kape na glavi, vunenom i kačketom, u ne mnogo zaprljanoj jakni koja je nekada bila zelene boje, sa crvenim šalom, u džinsu i patikama na nogama, Bratislav nam pokazuje kako ulazi u grobnicu i pokriva se starim jorganom. Kaže da se u ozidanoj betonskoj grobnici nalaze tri metalna kovčega, ali da ih je pokrio da ih ne gleda.
"Ne plašim se mrtvih, njihove duše su gde treba da budu u paklu ili raju, a njihove kosti nikome živom ne smetaju", kaže Bratislav. Plaši se jedino da ne uplaši retke prolaznike kad ujutru izlazi iz grobnice.
"Nije lako videti živog čoveka kako izlazi iz grobnice", kaže. Noću se plaši narkomana na groblju. Razbacani špricevi nalaze se i u blizini grobnice u kojoj živi Bratislav.
Iako živi na mestu koje ne posećuju čak ni oni čiji preci su tu sahranjeni, Stojković kaže da se nije mnogo razočarao u ljude.
"Ljudi su različiti ali kakvo je vreme super je",kaže on.
Bratislav puši cigarete koje sam mota. Duvan vadi iz plastične kese, a umesto rizle koristi otkucanu rolnu fiskalnih računa koje je našao.Kutiju cigareta koju mu nudimo brzo stavlja u džep.
Iako se nije previše razočarao u ljude , "jer su vremena teška", kaže da nikada ne traži i prosi na ulici.
"Ponekad me neko iznenadi i stavi mi nešto u ruke na ulici. Ja ne volim da prosim", objašnjava.
Na pitanje šta mu je najteže u životu kaže da je to što mora da čeka "na zeleno svetlo sa neba, pa da ode".
Kaže da mu je žao što je na grobnici ali da zna da u Egiptu postoji "čitav grad mrtvih".
Hrani se tako što iz kontejnera nalazi ostatke hrane , a zna i za piceriju u gradu koja ostatke pice izbacuje u džakovima, ali kako kaže ne može ni pica da se jede svaki dan.
Bratislav nije baš svake noći na groblju, ponekad prespava u napuštenim kućama u gradu.
Na spomeniku na grobnici u kojoj živi, imena se ne mogu pročitati ali se još uvek vide tri fotografije starijeg i mlađeg muškarca i jedne žene.
"Kupam se u javnom kupatilu u Niškoj Banji, koje košta 180 dinara, ali mi treba još 120 dinara da odem i vratim se iz Niške Banje. “Kada bi išao pešice trebalo bi mi dva sata", objašnjava Bratislav.
Prijatelj Bratislava, Aleksandar, tog dana nije bio na groblju. Otišao je u Beograd, kaže Bratislav.
"Ja živim svoj život, on svoj, a ovde smo prinudni drugari", kaže Bratislav koji pokazuje na kapelu u kojoj živi Aleksandar. Kapela je podignuta 1929. godine i za života ju je podigla Angelina Veselić majci Mileniji. U kapeli iznad grobnice koja više nema vrata ni prozore, nalazi se stari krevet bez nogara, plavi jorgan i žuto ćebe. Pored takvog ležaja nalaze se nekoliko tegli sa nečim mutnim u njima i nekoliko kesa.
Bratislav se ne nalazi u evidenciji Centra za socijalni rad. U centru kažu da znaju i za Bratislava i Aleksandra ali da se retko pojavljuju. Dobio je 3000 RSD da izvadi ličnu kartu kako bi mogao da ostvari pravo na socijalnu pomoć ali nema mesto prebivališta.
Direktor niškog Centra za socijalni rad Zoran Jović kaže da dvojica beskućnika sa niškog groblja nikada nisu zaista bili zainteresovani da ostvare svoja prava.
"Nekoliko puta su dobijali novac da izvade lične karte ali ih onda posle toga nema po 4-5 meseci u centru. Oni koji zaista žele da im Centar pomogne ne izlaze iz centra dok ne ostvare svoja prava", kaže Jović.
On objašnjava da je u Nišu postojao samo jedan pravi beskućnik ali da mu je centar dodelio garsonjeru i da on sada pomaze upravo Bratislavu i Aleksandru sa niškog groblja.
"Imamo službu za hitne intervencije koja dežura 24 sata i koja sve koje zateknemo na ulici u gradu vodi do prihvatilišta", kaže Jović.
Prema njegovim rečima Centar je nudio i Aleksandru i Bratislavu da ih smesti u prihvatilište u niškom Gerontološkom centru ali su oni odbili.
Foto Saša Đorđević
Piše Zoran Kosanović
Galerija slika
https://mic.org.rs/drustvo/item/100-u-kuci-sa-mrtvima#sigProIdfa1ddae450