Lidija Mihajlović
Kada je 80-te godine počela da se bavi streljaštvom u klubu Niš 1881. Lidija Mihajlović je dospela u sukob sa svojom majkom oko pitanja da li je to muški sport. Kako su u nju verovali treneri, Lidija nije odustajala, a kada su počele da stižu medalje i mama je popustila.
Za reprezentaciju Jugoslavije, a kasnije Srbije nastupala je od '89. pa sve do 2011. godine. Seća se svoje prve Olimpijade '92. godine u Barseloni o kojoj je ranije od svojih starijih iskusnijih kolega samo slušala.
„ Toliko se pričalo o Olimpijadi! Olimpijada, Olimpijada, to je.. vrhunsko takmičenje. Olimpijski pobednik, za sva vremena se pamte takvi ljudi. „
Prva Olimpijada u otežanim okolnostima
Pošto je SR Jugoslavija tada bila pod sankcijama, na Olimpijadi su te '92. godine učestvovali samo sportisti pojedinci što je za njih bila otežavajuća okolnost.
„ Bez zastave, bez dresa, bez defilea! Potpuno otuđeni od svega. Ja se nisam baš najbolje snašla u tome. Došli smo tamo i kasnilo nam je oružje, nije stiglo kad i mi. Mi nismo došli kao i svi nekoliko dana ranije, pa da se adaptirate, pa da vidite strelište, da vidite gde je to. Ni trener nije mogao da dođe, bio je tu, ali nije mogao da uđe. Rano ujutro smo ustali, u pet sati, malte ne nije ni bilo spavanja, jedva su nas smestili, tako da je sve nekako bilo haotično. Kad sam završila taj meč, ja sam se mislila: Pa Bože, jel' to bila Olimpijada“
Olimpijada u Pekingu Lidiji je donela znatno veću satisfakciju
Iako u ovakvoj atmosferi nije postigla željeni reuzultat, a bila je finalista, Lidija je daleko spremnija otišla na Olimpijadu u Pekingu 2008. godine. Kvotu je ispunila dve godine ranije, a 2007 i 2008 godine je bila broj 1 na svetskoj rang listi i to joj je dalo dodatnu motivaciju. Malo je nedostajalo da uzme bronzu na kvalifikacijama, ali kaže da je na kvotu i na rezultat od 586 krugova u trostavu veoma ponosna. Dodaje da je na njene dalje dobre rezultate uticao dolazak Vlade Divca na čelo Olimpijskog komiteta za koga tvrdi da brine o ulaganju u sportiste.
„ Bez para ne možete baš puno da radite, jer je naša oprema jako skupa, sve je uglavnom iz Nemačke, jako je skupo za naše uslove, e onda smo mi veliku finansijsku podršku imali od OK pa smo kupili nove cevi, stigla je kvalitetna i testirana municija, što ja u svojoj karijeri nisam mogla da priuštim. To je rezultiralo mojim stalnim pobedama na Svetskim kupovima, na finalima Svetkih Kupova, gde sam bila u jednom trenutku i najbolji strelac sveta. „
Zdravstveni problemi i porodična tragedija zbližila ju je sa Divcem
Lidija Mihajlović Divca ceni na poseban način, i kao vrhunskog sportistu i kao čoveka velikog srca koji joj je pomogao da se hrabrije bori sa iznenadnom bolešću. Jer, kada je na vrhuncu karijere bila u u prvih osam na svetu i finalista Olimpijade u Pekingu, i kada je krenula na kvalifikacije u Koreju i Sidnej za naredne Olimpijske igre, Lidiji su počeli da otkazuju bubrezi. Iako je i dalje uspešna na raznim evropskim takmičenjima, bila je prinuđena da zbog sve lošijeg zdravstvenog stanja zatraži Divčevu podršku.
„ Ponudio mi je pomoć u smislu da se ja ne bojim, da sve što je u moći njihovoj.. ako treba neki novac da se to plati, ako je potrebno da se bilo gde radi operacija za mene, bitan je samo da se nađe adekvatan organ. I ja sam mu na tome beskrajno zahvalna, kada vidite da čovek priča iz dubine duše i najiskrenije.“
Lidija je međutim znala šta je čeka, jer je od iste bolesti izgubila brata.
„ Dok je trajala ta borba za njega, za njegov život, da njemu pomognemo, tata mu je dao bubreg, i kada smo mislili da smo sve završili, nešto se iskomplikovalo i posle 6 meseci od transplantacije moj brat je preminuo. I dok smo se mi borili za njega, desi se to meni (drhti joj glas..). Nekako valjda taj sportski duh i sve to, i izgleda da mi je streljaštvo mnogo pomoglo u tome. Znači, bilo je tu stresa i plakanja i svega, ali isplačem se i onda je sledeće pitanje šta sad da radim?! „
Ponosna na svoju karijeru
I pored bolesti i straha za svoj život Lidija je 2009.te godine osvojila kristalni glubus Međunarodne federacije streljačkih sportova u Kini, kao i drugo mesto na Svetskom kupu u Minhenu, a u istom gradu je na Svetkom prvenstvu bila ekipno treća. U junu 2011. je uspešno izvršena transplantacija nakon koje se posvetila treniranju mladih nada. Sada njeni učenici pucaju iz pušaka koje je ona dobijala kao vrhunski sportista. Na kraju svoje karijere Lidija se ponosi prvom evropskom medaljom u vazdušnoj pušci osvojenom u Strazburu, kao i što je državni rekord osvajala 15 puta. Pošto je streljaštvo najtrofejniji sport u Nišu, Lidija na kraju ističe:
„Al imam utisak da kad čovek kaže svaki put sa Olimpijade strelci, oni misle da je to jako lako. Staneš i pucaš! Samo onaj ko to nije probao, da vidi koji je to, što se kaže, filigranski rad. Koliko je to precizno! Koliko to traži sve, sve, sve, sve... ono da mora u jednom trenutku i srce da stane da bi ste vi odradili dobro jedan metak. I tako ko zna koliko puta u toku dana da bi to bilo dobro na takmičenju. „
Iako joj je Minhen omiljeni grad jer se pored turnira u januaru i Svetskog kupa u maju, u njemu održavaju i sajmovi streljaštva i opreme, Lidija je ostala verna svom gradu i klubu.
Autor: Jelena Đukić Pejić