Mogu li opstati stari zanati?
Nakon više od pola veka rada, mnoge zanatlije zatvaraju svoje zanatske poslove kojima su se generacije bavile. Zamalo da jedan od njih bude i Branislav Đorđević, ćurčija koji se bavi šivenjem odevnih predmeta od kože i krzna već 40 godina. Iako ima 75 godina, 20 godina je u penziji, ali se i dalje se bavi svojim zanatom. Njegov sin Nenad ima 50 godina i iako je dugo odbijao da nastavi očevim stopama, pre pet godina je završio ovaj zanat i sada radi sa ocem. Deka Branislav kaže nije jedini ćurčija u Nišu, ali je jedini koji se time bavi.
„ Ima ćurčija dosta, ali nisu aktivni uopšte. Neće taj posao da prihvate, neće da rade. Neće! Ja sam terao nekog, ajde da pomogneš, nešto da radimo. Neće kaže. – Može li da se živi od zanata? – Sine može, može, samo su velike dažbine. “- kaže Branislav Đorđević.
Porezi i doprinosi teret zanatlijama
Kada je reč o dažbinama, porezi i doprinosi su zaista veliki teret za zanatlije jer bez obzira koliko zarade u toku jednog meseca, imaju obavezu da plate 25% od prosečne republičke zarade za prošlu godinu. U nadležnom Ministarstvu privrede kažu da pomažu razvijanju starih zanata, ali kroz programe započinjanja biznisa, kredite i savetovanja u izradi biznis i marketing plana. A Ministarstvo prosvete ima nameru do kraja godine započeti rad na Nacrtu zakona o regulisanju starih profesija kako bi se procenila potreba zaštite i očuvanja pojedinih starih zanata od izumiranja.
Ne čekajući državu, zanat od izumiranja želi da spasi Branislavov sin Nenad koji kaže da je samo zbog oca završio kurs za ćurčije, a krzno obrađuje tek 5 godina. Da li će neko naslediti njega, ne zna sa sigurnošću, mada primećuje da mlađu desetogodišnju ćerku zanima šivaća mašina. S druge strane,deca bi vrlo lako mogla da budu naslednici Dragana Vidanovića, jedinog grnčara u Nišu koji je arhitekturu zamenio za glinu i točak. I deda mu je bio grnčar. Dragan ima 40 godina, a zanatom se bavi 10. Deca mu rado pomažu i vole da provode vreme sa njim u radionici.
„ One su od malena sa mnom u radionici, tako da poznaju ceo postupak od tucanja i pripreme gline, malo su sedele i za točkom, ali ja mislim da ću u svakom slučaju da im prenesem jer su i zavolele to i upoznale. Za grnčare kažu da se grnčarija ne uči nego se živi, ko jednom oseti tu žilu u glini, to na točku, to je stvarno nešto što uđe i krv i jednostavno teško da neko može da se odrekne grnčarstva.“ – objašnjava Dragan Vidanović.
Umesto strukom sa fakulteta bave se zanatom
Dragan je član Otvorenog Udruženja samostalnih privrednika i zanatlija u Nišu koje postoji skoro 100 godina kao organizovano zanatstvo. Ovo Udruženje okuplja sve male privrednike i zanatlije u Nišavskom regionu. Udruženje ima više sekcija u okviru kojih pomaže u organizovanju zanatlija u poslovima, edukaciji i prezentaciji proizvoda. Predsednik UO Udruženja Goran Popadić kaže da su zahvaljujući ovim sekcijama pored velikog broja izumrlih zanata, došli do sasvim novih zanatlija.
„ S obrzirom da smo otvorili širom vrata ovog našeg Udruženja, otrkivamo fantastične delatnosti, ono što je zaboravljeno: voskari, sapundžije, sarači i grnčari, i napomenuo bih i to da se tim poslovima bave u velikom procentu fakultetski obrazovani ljudi sa znanjem stranih jezika. To su neke moderne zanatlije koje su rešile da naprave tako neki retro rimejk tih starih zanata.“- objašnjava Popadić.
Jedna od tih „novih“ starih zanatlija je i Ivana Ranđelović, po struci dizajner tekstila, a sada i kvalifikovana zlatovezilja koja je zanat učila upravo u Udruženju zanatlija od žene koju su zlatnom vezu učile monahinje. Svoje znanje nadogradila je uz pomoć enciklopedija, knjiga i posetama muzeja.
„To je zanat koji se krade. Znači, može da se nauči osnova toga, sve ostalo je nadogradnja. Iz dana u dan spoznajem šta sve može određenim koncem, određenim bodom da se izveze. – Koliko uspevate da se izborite sa pojavom Kineza u našoj zemlji i našem gradu? – Jako teško ili nikako. Desilo mi se više puta na izložbama koje priređujemo i koje posećujem, kad pitaju za cenu prvo se zaprepaste. I onda kažu: Kod Kineza ima jeftinije. Da, kod Kineza ima industrijski, ovo je ručni rad, nije ni približno ni motivom isto. “- ističe Ivana.
Zbog ljubavi prema konjima postao potkivač
Još jedan zanat koji se uči od starih majstora, a zasigurno ne može da se „nabavi“ u kineskim prodavnicama je zanat kojim se bavi 31ogodišnji Žarko Jovanović. On je neobičan primer kako momak sa gradskog asfalta od roditelja ekonomista postane potkivač konja.
„ To mi je ljubav od malena, volim tu životinju od kako znam za sebe. Trenirao sam jahanje pa sam kasnije počeo da radim i potkivački zanat, to je sastavni deo nege konja i držanja konja. Zainteresovalo me je potkivanje jer sam kao mali pomagao potkivačima kad potkivaju konje, bio prisutan stalno i vremenom sam i zavoleo taj zanat i shvatio koliko je bitan za održavanje konja.“ – kaže Žarko.
Žarkov učitelj potkivačkog zanata sada ima 90 godina, pa je on preuzeo na sebe brigu o konjima u niškom konjičkom klubu, a često putuje i u druge gradove radi potkivanja. Voleo bi da kada bude imao decu i ona vole konje. Za sada je jedan od rekih mladih ljudi koje uopšte zanima zanat. Isti problem ima i jedina stručna skola u Nišu, koja je nekada školovala obućare, kožare i tekstilce. Da se ne bi zanati potpuno izgubili, u međuvremenu je Udruženje samostalnih privrednika i zanatlija pokrenulo inicijativu da Niš dobije deo grada pod nazivom Esnaf mahala, u kom će biti skoncentrisane stare zanatlije. Na taj način deo niške Tvrđave bi mogao biti poput Kujundžiluka u Mostaru, ili Baščaršije u Sarajevu sa mnoštvom šarenih dućana koji će čuvati stare zanate od zaborava.
Piše Jelena Đukić Pejić