Mogu li opstati stari zanati?

februar 23 2016

Nakon više od pola veka rada, mnoge zanatlije zatvaraju svoje zanatske poslove kojima su se generacije bavile. Zamalo da jedan od njih bude i Branislav Đorđević, ćurčija koji se bavi šivenjem odevnih predmeta od kože i krzna već 40 godina. Iako ima 75 godina, 20 godina je u penziji, ali se i dalje se bavi svojim zanatom. Njegov sin Nenad ima 50 godina i iako je dugo odbijao da nastavi očevim stopama, pre pet godina je završio ovaj zanat i sada radi sa ocem. Deka Branislav kaže nije jedini ćurčija u Nišu, ali je jedini koji se time bavi.

„ Ima ćurčija dosta, ali nisu aktivni uopšte. Neće taj posao da prihvate, neće da rade. Neće! Ja sam terao nekog, ajde da pomogneš, nešto da radimo. Neće kaže. – Može li da se živi od zanata? – Sine može, može, samo su velike dažbine. “- kaže Branislav Đorđević.

Porezi i doprinosi teret zanatlijama

Kada je reč o dažbinama, porezi i doprinosi su zaista veliki teret za zanatlije jer bez obzira koliko zarade u toku jednog meseca, imaju obavezu da plate 25% od prosečne republičke zarade za prošlu godinu. U nadležnom Ministarstvu privrede kažu da pomažu razvijanju starih zanata, ali kroz programe započinjanja biznisa, kredite i savetovanja u izradi biznis i marketing plana. A Ministarstvo prosvete ima nameru do kraja godine započeti rad na Nacrtu zakona o regulisanju starih profesija kako bi se procenila potreba zaštite i očuvanja pojedinih starih zanata od izumiranja.  

Ne čekajući državu, zanat od izumiranja želi da spasi Branislavov sin Nenad koji kaže da je samo zbog oca završio kurs za ćurčije, a krzno obrađuje tek 5 godina. Da li će neko naslediti njega, ne zna sa sigurnošću, mada primećuje da mlađu desetogodišnju ćerku zanima šivaća mašina. S druge strane,deca bi vrlo lako mogla da budu naslednici Dragana Vidanovića, jedinog grnčara u Nišu koji je arhitekturu zamenio za glinu i točak. I deda mu je bio grnčar. Dragan ima 40 godina, a zanatom se bavi 10. Deca mu rado pomažu i vole da provode vreme sa njim u radionici.

„ One su od malena sa mnom u radionici, tako da poznaju ceo postupak od tucanja i pripreme gline, malo su sedele i za točkom, ali ja mislim da ću u svakom slučaju da im prenesem jer su i zavolele to i upoznale. Za grnčare kažu da se grnčarija ne uči nego se živi, ko jednom oseti tu žilu u glini, to na točku, to je stvarno nešto što uđe i krv i jednostavno teško da neko može da se odrekne grnčarstva.“ – objašnjava Dragan Vidanović.

Umesto strukom sa fakulteta bave se zanatom

Dragan je član Otvorenog Udruženja samostalnih privrednika i zanatlija u Nišu koje postoji skoro 100 godina kao organizovano zanatstvo. Ovo Udruženje okuplja sve male privrednike i zanatlije u Nišavskom regionu. Udruženje ima više sekcija u okviru kojih pomaže u organizovanju zanatlija u poslovima, edukaciji i prezentaciji proizvoda. Predsednik UO Udruženja Goran Popadić kaže da su zahvaljujući ovim sekcijama pored velikog broja izumrlih zanata, došli do sasvim novih zanatlija.

„ S obrzirom da smo otvorili širom vrata ovog našeg Udruženja, otrkivamo fantastične delatnosti, ono što je zaboravljeno: voskari, sapundžije, sarači i grnčari, i napomenuo bih i to da se tim poslovima bave u velikom procentu fakultetski obrazovani ljudi sa znanjem stranih jezika. To su neke moderne zanatlije koje su rešile da naprave tako neki retro rimejk tih starih zanata.“- objašnjava Popadić.

Jedna od tih „novih“ starih zanatlija je i Ivana Ranđelović, po struci dizajner tekstila, a sada i kvalifikovana zlatovezilja koja je zanat učila upravo u Udruženju zanatlija od žene koju su zlatnom vezu učile monahinje. Svoje znanje nadogradila je uz pomoć enciklopedija, knjiga i posetama muzeja.

 To je zanat koji se krade. Znači, može da se nauči osnova toga, sve ostalo je nadogradnja. Iz dana u dan spoznajem šta sve može određenim koncem, određenim bodom da se izveze. – Koliko uspevate da se izborite sa pojavom Kineza u našoj zemlji i našem gradu? – Jako teško ili nikako. Desilo mi se više puta na izložbama koje priređujemo i koje posećujem, kad pitaju za cenu prvo se zaprepaste. I onda kažu: Kod Kineza ima jeftinije. Da, kod Kineza ima industrijski, ovo je ručni rad, nije ni približno ni motivom isto. “- ističe Ivana.

 Zbog ljubavi prema konjima postao potkivač

Još jedan zanat koji se uči od starih majstora, a zasigurno ne može da se „nabavi“ u kineskim prodavnicama je zanat kojim se bavi 31ogodišnji Žarko Jovanović. On je neobičan primer kako momak sa gradskog asfalta od roditelja ekonomista postane potkivač konja.

„ To mi je ljubav od malena, volim tu životinju od kako znam za sebe. Trenirao sam jahanje pa sam kasnije počeo da radim i potkivački zanat, to je sastavni deo nege konja i držanja konja. Zainteresovalo me je potkivanje jer sam kao mali pomagao potkivačima kad potkivaju konje, bio prisutan stalno i vremenom sam i zavoleo taj zanat i shvatio koliko je bitan za održavanje konja.“ – kaže Žarko.

Žarkov učitelj potkivačkog zanata sada ima 90 godina, pa je on preuzeo na sebe brigu o konjima u niškom konjičkom klubu, a često putuje i u druge gradove radi potkivanja. Voleo bi da kada bude imao decu i ona vole konje. Za sada je jedan od rekih mladih ljudi koje uopšte zanima zanat. Isti problem ima i jedina stručna skola u Nišu, koja je nekada školovala obućare, kožare i tekstilce. Da se ne bi zanati potpuno izgubili, u međuvremenu je Udruženje samostalnih privrednika i zanatlija pokrenulo inicijativu da Niš dobije deo grada pod nazivom Esnaf mahala, u kom će biti skoncentrisane stare zanatlije. Na taj način deo niške Tvrđave bi mogao biti poput Kujundžiluka u Mostaru, ili Baščaršije u Sarajevu sa mnoštvom šarenih dućana koji će čuvati stare zanate od zaborava.

Piše Jelena Đukić Pejić

Prijatelji sajta

Safe Journalism HND Solidarna Actat Kvart komesarijat-za-izbeglice XXZ Pescanik logoo mirc NGTim