Romska deca i dalje uskraćena za obrazovanje
Prema trenutnim statistikama, 7% đaka u Srbiji nije obuhvaćeno obaveznim osnovnim obrazovanjem. Kada je reč o romskoj nacionalnoj manjini, čak 15% ne upiše osnovnu školu.
Na samom ulazu u Niš, sa desne strane puta je romska mahala Beograd mala. Ulice ovog naselja u bilo koje doba dana nekada su vrvile od dece i ljudi. Poslednjih godina, posebno u radnim danima, na ulicama gotovo da nema nikoga – samo deca sa školskim rančevima na leđima i po koji roditelj koji ih prati u školu.
Preko glavne saobraćajnice koja vodi ka srcu Niša, odmah preko puta nalazi se osnovna škola. To je „romska škola“. U njoj su 97% pripadnici romske nacionalne manjine. U dvorištu O.Š. Vuk Karadžić nema mnogo buke, sva deca su u učionicama, na času.
Ajša Alić kao pedagoška asistentica ove škole nekada je išla od kuće do kuće u naselju Beograd mala u kome i sama živi, i proveravala da li ima dece stasale za školu a koja još nisu upisana. Danas je zadovoljna što to više ne mora da radi.
Ajša Alić
„Ono na šta sam ja ponosna je da iz ove škole najveći broj romske dece upiše srednje škole i nastavlja dalje“, kaže Ajša Alić. „Recimo za ovu školsku godinu su svi upisali srednju školu. Dečaci češće upisuju trogodišnju stručnu školu, a devojčice četvorogodišnju, ali ove godine svi osmaci su otišli dalje“, ponosna je Ajša. Automatski, kaže, nema više ranih brakova.
Dve slike jedne mahale
Međutim, ova škola nije mnogobrojna. Ove godine škola ima samo 36 prvaka, 20 predškolaca i ukupno 306 đaka. Ranije je bilo više dece, bilo je tri odeljenja prvog razreda, umesto sadašnjeg jednog odeljenja. Međtuim, smanjen je natalitet kod Roma objašnjava naša sagovornica.
Preko Nišave, ista romska mahala. Ali različita slika. Ulice pune ljudi i dece. Deca školskog uzrasta sa rančevima na leđima ovde su ređa slika. Češća su ona deca koja na zaprežnim vozilima sa očevima idu da prodaju sakupljenu sekundarnu sirovinu.
Dejan iz ove mahale drži bebu u rukama. Kaže, to mu je 22. po redu unuče. Ima petoro dece od 17 do 33 godine. Nijedno nije išlo u školu.
Upravo takva slika je realna slika u Srbiji, upozoravaju iz Fondacije Centar za demokratiju. Prema njihovoj analizi, samo 93% kontigenta osnovnog obrazovanja u Srbiji obuhvaćeno je osnovnim obrazovanjem, što je za 6% manje od 2012.
Trećina opština u Srbiji sa manjim brojem učenika od realnog broja
„Lista opština u kojima je broj manji od 90% kontigenta dece je 49. To znači da je u skoro 50 opština u Srbiji udeo dece koji je isključen i iz osnovnog obrazovanja preko 10%.“, kaže redovna profesorka u penziji Arhitektonskog i Geografskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, prof. dr Ksenija Petovar, članica Upravnog odbora Fondacije.
„Iz ovih podataka sledi da oko sedam procenata dece stasale za osnovnu školu ostaje izvan obrazovnog sistema, a ovom broju treba dodati i decu upisanu u osnovnu školu koja tokom osam godina „obaveznog obrazovanja“ iz različitih razloga napuštaju školovanje. Drugim rečima, treba očekivati povećanje udela odraslih građana bez završene osnovne škole u Republici Srbiji“, smatra prof. Petovar.
Među najdrastičnijim primerima u ovoj analizi ističu se opština Palilula u Nišu sa samo 70,2% obuhvata dece osnovnim obrazovanjem, i u severno -banatskoj oblasti opštine Ada i Senta sa 78,6% obuhvata dece osnovnoškolskim obrazovanjem. Ostale opštine imaju obuhvat veći od 80%, dok beogradski region ima 94,8% odsto, ali pojedinačne opštine u tom regionu imaju između 80 i 85% obuhvata dece u osnovnim školama.
Prof. Petovar objašnjava da nisu samo romska deca uskraćena za pohađanje osnovne škole, iako su najbrojnija, i dodaje da je jedan od razloga nepostojanje železnice i nedostupnost javnog prevoza u brojnim opštinama u Srbiji. „To ne zanima ni Ministarstvo obrazovanja, ni Ministarstvo za ljudska i manjinska prava“, kaže naša sagovornica.
Mere dobre, ali sa značajnim rak ranama
Prema podacima Ministarstva prosvete o efektima mera podrške na uanpređivanje obrazovanja i studenata romske nacionalnosti, u ovoj školskoj godini osnovnu školu je upisao 2.451 učenik romske nacionalnosti u Srbiji. Osnovnu školu upisuje 85.4% romske dece u Srbiji, što je za 15% više nego ranije. Osipanje u školskom sistemu smanjeno je za 7%, pokazuju podaci Ministarstva. Stopa polaska u srednju školu je 52,6%, a stopa završetka srednje škole je 61% - jer se prethodnom broju dodaju i oni đaci koji nisu u uzrastu za završetak srednje škole.
Osman Balić iz Lige Roma smatra da su ovi rezultati fantastični i ohrabrujući, ali da i dalje postoje rak rane u tom sistemu. Jedna je nedostupnost predškolskog obrazovanja za decu Rome. Vrtići su prepuni, u njima nema dovoljno mesta, a deci romske nacionalnosti je potrebno i dve godine pred prvi razred da krenu u predškolsko kao deo navikavanja i socijalizacije.
„Tih famoznih 8 do 9% neobuhvaćene dece predškolskim obrazovanjem – da vi imate dovoljan kapacitet u predškolskim ustanovama, ta deca koja su na kolima i skupljaju sekundarne sirovine zajedno sa roditeljima, ne bi bili sa roditeljima, nego u tom dnevnom boravku“, smatra Balić.
„Druga rak rana je zapošljavanje“, kaže naš sagovornik ukazujući na podatke Ministarstva prosvete da je od 2003. godine do danas 2000 studenata romske nacionalnosti upisalo fakultete, a da je samo u prošloj akademskoj godini 107 romskih studenata dobilo studentske stipendije.
Rad u javnoj upravi u Srbiji 0,001%
„Broj zaposlenih Roma u državnoj i javnoj upravi je i dalje zanemarljiv, on se i dalje kreće na nivou 0,001%. To je opet hendikep društva, zato što su svi ti mladi ljudi u najboljim godinama, porodice u najboljim godinama napustile ovu zemlju kao racionalan odgovor na to da se obrazovanje u Srbiji još uvek smatra kao referenca za udaju, a kod nas Roma i da bi smo dokazali da nismo mentalno retardirana nacija“, zaključuje Balić.
Osman Balić
U svojoj dugogodišnjoj karijeri, takve primere ima i pedagoška asistentica sa početka priče Ajša Alić. Ujedno objašnjava i koliko predanog rada stoji iza činjenice da u njenom naselju Beograd mala danas nema dece koja ne idu u školu. Ipak, kaže taj put nije bio lak.
„Sećam se, krenem na posao, a usput vidim upisanog predškolca u kanti za đubre. Ja ga izvadim iz kante, javim se vaspitačici da ćemo zakasniti, odvedem ga kući, operem ga, uzmem od mog sina neku garderobu, uzmem ga za rukicu i odvedem ga u školu“, kaže Ajša Alić i nastavlja:
„Danas to dete radi u Centru za socijalni rad kao prevodilac našim ljudima, u Berlinu“.
Autor: Jelena Đukić Pejić DW.com