Ponosna sam na svog muža

maj 11 2015

DUŠICA VUČKOVIĆ,PRVA ŽENA AKTIVISKINJA ZA ZABRANU KASETNIH BOMBI, SUPRUGA SLAĐANA VUČKOVIĆA ČOVEKA KOJI SE IZBORIO SA HENDIKEPOM

"Prvih osam godina posle tragedije bile su najteže, a onda sam rekla sebi, dogodilo se to što se dogodilo, sada moramo da se uspravimo i krenemo dalje jer smo potrebni svojoj deci, kaže Dušica Vučković, supruga Slađana Vučkovića koji je ostao invalid čisteći teren na Kopaoniku od kasetnih bombi"

Želela sam samo da Slađan bude živ, ali kada sam ga videla u zavojima onesvestula sam se od bola i nemoći.Znala sam da me čekaju teški trenuci, ali sam isto tako verovala u uspeh samo ako se držimo zajedno i sačuvamo porodicu. Tako svoju priču započinje Dušica Vučković, supruga Slađana Vučkovića koji je 1999.godine stradao od kasetne bombe čisteći teren na Kopaoniku. Na Kopaoniku je čistio teren da ne bi stradale nevine žrtve, civili, starice, žene i deca. Boreći se za tuđe, umalo nije izgubio svoj život. Zbog kasetne bombe Slađan je ostao bez obe šake. U to vreme Slađanova suruga Dušica je bila kod svojih roditelja u Surdulici gde se sa desetogodišnjom ćerkom Aleksandrom i petogodišnjim sinom sklonila od bombarodvanja u Nišu. Dušica je ona druga strana priče o žrtvama kasetne municije. Porodice direktnih žrtava, bilo da su one stradale ili su ostale invalidi, prolaze kroz iste traume i na svoj način svaka od njih se bori sa situacijom sa kojom su se u trenutku suočile. Invaliditet, gubitak posla, ekonomska zavisnost, nesocijalnost, beg od stvarnosti, sumorne misli postaju njihovi zajednički problemi. Da isplivaju iz svih ovih problema ljudima je potrebna snaga, a Dušica je pokazala da za sve postoji izlaz, da svaki problem može da se reši. Potrebno je samo gledati napred u budućnost, misliti pozitivno i slušati smah dece. To je porodicu Vučković održalo u životu. Iz istih razloga Dušica kaže da se sada i da će se do kraja boriti za zabarnu kasetne municije.

“Tražim od Srbije da ratifikuje Konvenciju o zabrani kasetne municije, zbog moje i ostale dece, zbog mojih i unučića ostalih ljudi”, kaže ova hrabra žena.

Slađan je preživeo, ali je ostao invalid. Danas su on i njegova supruga BAN advokati, odnosno aktivisti za zabranu kasetnih bombi. I to među prvima u svetu, ali vreme, kaže Dušica od daleke 1999.godine do ove 2013. bilo ispunjeno najtežom bitkom koju je na ona vodila u svom životu. Borila se za svog supruga i svoju decu, za svoju porodicu i mesto pod suncem koje im pripada i koje su mogli u jednom trenutku da izgube, ne svojom odlukom.

“U momentu kada sam saznala da je suprug ranjen bila sam kod kod svojih roditelja u Surdulici gde smo se sklonili jer smo mislili da je to malo mesto koje neće biti na meti bombi”, priča Dušica Vučković.

“U tom trenutku kada nam je saopšteno da je Slađan ranjen deca bila pored mene.Pokušala sam da ne pokažem šta se dešava, ali su oni po izgledu mog lica i pogledu naslućivali da se nešto desilo. Slađan je sa Kopaonika prebačen za Kruševac gde je zbrinut u njihovoj bolnici. Sve vreme sam razmišljala samo o tome da dođem do njega i da ga vidim. Ta misao je ispunila svaki sekund mog života. Saznala sam da je u jednom trenutku kazao da je bolje da je mrtav nago da ostane invalid. Poznavajući i znajući koliko je hrabar čovek, uplašila sam se te rečenice. Ta rečenica je samo potvrdila da sam mu u tim trenucima najpotrebnija. Sve što sam znala je da moram da budem pored njega.

Dušica je Slađana prvi put videla kada je prebačen na odeljenje Vojne bolnice u Nišu. Slika užasa koja joj je tada bila pred očima i danas se ponekad vrati.

dusicavucko3“Istog dana počela je naša borba. U početku samo moja, a onda i njegova. Morala sam da ga ubedim da bude hrabar, da to duguje deci, da im je potreban i da ne može tek tako da ih ostavi. Dogidilo se to što se dogodilo i sada moramo dalje. To je bio moj moto, a snagu sam dobijala od dece. Ona su je prenosila na mene, a ja na Slađana”, kaže Dušica.

Na povratku do Surdulice posle prvog susreta sa ranjenim suprugom još jedan šok za Dušicu.

“Negde na pola puta na radiju čujemo da su NATO jedinice bombardovale i centar Surdulice. Pomislila sam - ne. Tu je kuća mojih roditelja, moja deca su tu. Odahnula sam tek kada smo stigli ali je centar Surdulice bio u ruševinama. Na sreću roditeljska kuća je ostala netaknuta mada je dosta zgrada porušeno i bilo je puno žrtava”, seća se Dušica.

Usledio je odlazak na VMA. Dušica odlazi sa suprugom.

“Morala sam da budem stalno pored njega. Zavisio je jedino od mene. Sestre su sestre, ali ono što mogu ja ne mogu one. Hranila sam ga, pomerala, vodila do WC-a, oblačila, hrabrila. Nekako u to vreme su ga videla i deca. Aleksandra je imala samo deset godina ali je bila izuteno hrabra. Strašno hrabra. Sinu je bilo pet godina i odbijajo je da vidi oca. Nije želeo da se sretne sa njim. Mada je bio mali znao je da nešto dogodilo sa njegovim ocem i nije mogao da se suoči sa tim. Kada sam ga konačno nagovorila i kada je video oca posle toliko vremena nije više želeo da se odvoji od njega. Stalno je ponavljao, tata, tata, moj tata”, priča Dušica.

Nije bilo lako. Nizali su dan za danom, godina za godinom. Nije lako kada čovek iz pune snage ne može više da odlučuje o tome kako će izgledati njegov dan, kada se pretvara u TV program koji već zna napamet, kada ne zna kako je biti na suncu, a vetar oseća samo po sećanju pa i ono bledi.

“Prvih osam godina su bile najteže. Slađan je odbijao da se suoči sa stvarnošću, nastavlja Dušica.

“Osam godina on nije izalazio iz kuće, nije se sretao sa ljudima, bio je bezvoljan. Osam godina nije govorio o tome šta mu se desilo jer nije želeo to da prihvati.Osam godina sam ja bila pored njega u svakom trenutku.Kada bih otišla na posao zamenjivala su me deca. Kada bi se umorili oni tu su bili prijatelji”, kaže Slađanova supruga.

Onda je Dušica odlučila da više ne bude tako.

“Negde smo stali, ali moramo i da nastavimo – rekla sam sebi. Decu moramo da izvedemo na put, a to možemo samo zajedno. Uvek sam gledala pozitivno na sve. Govorila sam Slađanu da je vreme da se suoči sa svim i okrene drugi list. Nije se on ni po čemu razlikovao od drugih ljudi. On je hrabar. To što mu se dogodilo je sudbina, a dogodilo se dok je čistio teren od kasetnih bombi da ne bi drugi ljudi stradali, da spasi nejaku čeljad i decu od tih ubica koje čuče u travi i čekaju. Kao dobra stvar se desila Konferencija u Beogradu o zabrani kasetnih bombi. On je pozvan da govori na konferenciji o tome ša mu se desilo.Nije to prihvatao ali sam ja znala da je to prava prilika da se suoči sa ljudima i svetom, da konačno progovori o tome šta mu se desilo i kroz šta prolazi”, ispričala je Dušica.

Opet je najtežu odluku kao i svih predhodnih osam godina morala da donese Dušica.

“Rekla sam njemu a i sebi da moramo da ispričamo svoju priču.Šansu koju smo mi dobili ne dobija svako. Jaki smo, pričamo, ali rana teško da može da zaceli. Slađan se u početku protivio tome. Nagovorila sam ga samo da odemo, da vidimo o čemu se radi.Da ne mora da govori o tome šta mu se desilo. Samo da bude tamo. Kada smo konačno otišli u Slađanu se nešto prelomilo I on je, prvi put posle osam godina, otvoreno, pred svim tim ljudima otvorio svoje srce i reči su potekle. Od tada stalno, na svim konferencijama, seminarima, sastancima, konvencijama govorimo o našoj borbi protiv kasetnih bombi i o potrebama žrtava, kako onih direktnih tako i njihovih najbližih”,kaže Dušica.

Konferencija u Beogradu je pokrenula točak borbe za zabarnu kasetne municije od kojih stradaju uglavnom civili, ali pored direktnih one za sobom ostavljaju i indirektene žrtve. To su porodice onih koji su stradali ili su ostali invalidi. Onima kojima je “žuti ubica” otrgao deo života, mogućnost da svojoj porodici stvore budućnost, da pomiluju svoje sinove i ćeri, unučad. Slađan Vučković i njegova supruga Dušica su među prvima krenuli u borbu verujući da će iz nje izaći kao popednici.Da nije tako, kaže Dušica, ona ne bi ni počinjala da radi to što sada smatra svojim najvećim ciljem u životu.

“Želim da se Srbija očisti od kasetnih bombi i da naša deca i unučići idu slobodno ulicama, trče bez straha parkovima i šetalištima pored reka. Želim da Srbija konačno ratifikuje konvenciju o zabrani proizvodnje, transprtovanja i upotrebe kasetnih bombi”, odlučna je u ovom stavu Dušica.

Srpski Centar za razminiranje je utvrdio da se kasetna municija koja je zaostala iz NATO bombardovanja nalazi na području 16 opština u Srbiji ili na 290 lokacija. Kasetnom municijom je kontaminirano 24 miliona kvadratnih metara.Evidentirano je 110 sumljivih lokacija površine od 6.150.000 kvadratnih metara. Nakon jednog od istraživanja koje je sprovela CMC je izašla sa podatkom da u Srbiji postoji oko 2.500 neeksplodiranih kasetnih bombi i da je 80.000 civila zbog toga izloženo opasnosti.

Broj žrtava od kasetnih bombi u Srbiji je oko 200. Poginulo je oko 40 osoba, a ranjeno oko 160. Preko 62 odsto žrtava čine muškarci i dečaci mlađi od 19 godina. Pritajene ubice su po završetku bombardovanja na teritoriji Srbije odnele ili osakatile još 20 osoba.

“Porodice svih tih osoba u istoj su situaciji kao i naša. Tim ljudima je potrebna pomoć. Ponekad ne mogu sami da se izbore sa problemima pa im je tuđa ruka koja bi im pokazala put dobrodošla. Država gotovo ništa da nije uradila za žrtve kasetnih bombi, a neki od njih su u izuzetno teškoj situaciji”,dodaje Dušica.

dusicavucko2Dušica kaže da su Slađan i ona i imali sreće jer su kako tako ekonomski sigurni. Tu je Slađanova penzija, a i ona radi. Ali ova žena postavlja pitanje šta je sa onim osobama i porodicama koje nisu ekonomski situirane. Neki od njih nemaju para ni za put do lekara, a potrebnim pregledima i lekovima i da se ne govori. Pojedine žrtve su još u “Slađanovih prvih osam godina”. Nisu spremne da se suoče sa stvarnošću, sa sudbinom, sa novim načinom života. Njima je potrebna i psihološka podrška.

Dušica Vučković je pokazala da se sve može i da je najvažnije samo da se pozitivno misli. Ona je uspela da pokaže Slađanu put kojim valja krenuti, cilj kome treba težiti. Porodica je njegov oslonac, a koliko je Dušica sve to “platila” zna samo ona. Tek kada govori kroz šta je sve prolazla svih ovih godina oči joj zasuze. I posle toliko puta ponovljene priče.

Prijatelji sajta

Safe Journalism HND Solidarna Actat Kvart komesarijat-za-izbeglice XXZ Pescanik logoo mirc NGTim