Šerpasi sa mramorske pijace
Desetak momaka iz sela nadomak Mramora svakog četvrtka prenose kupljenu prasad do klanice, a među njima ima i žena. Spretniji nosači mogu da zarade do 1.000 dinara na dan, a posao kojim se bave za njih je borba za opstanak.
„Ajde kupi, kupi, da da nosim.Samo pedeset dinara po prasetu.Nije skupo. Što ti da se mažeš, a i teško je“,rečenica je koja sve češće čuje na stočnj pijaci u Mramoru svakog četvrtka kada je pazaran dan.To se kupcima obraćaju ljudi koji na pijaci provedu po ceo dan, od otvaranja do zatvaranja, nose kupljenu prasad do klanice i tako zarađuju za život. I sve ih je više.Poslednjih nekoliko meseci i po desetak ljudi nudi pomoć onim koji su kupili prasad ili krmače da im kupljenu stoku prensu do klanice ili do automobila. Nerado govore za medije, a svoje novo zanimanje opravdavaju rečenicom „ to je borba za opstanak“. Među nosačima prasadi je i starijih i mlađih ljudi.Ima i dece i žena.Jedna od njih je Jasmina Mitić koja svakog četvrtka na Mramoru pokušava da se izbori u velikoj konkurenciji i zaradi koji dinar za domaćinstvo.
-Jedina sam žena ovde, ali se ne stidim, a svašta moraš da pregrmiš – kaže ona. – Šta ću. Moram. Ranije sam na ramenima,u džaku, nosila prasad. Kako starim to mi je sve teže pa sada koristim građevinska kolica. Lakše je.
Jasmina je nekada odlazila u nadnicu kod meštana Krušca i okolinih sela.Sada više niko ne traži ni nadničare.Oni koji su nastavili sa obrađivanjem zemlje ljudske ruke su zamenili mehanizacijom, ali je sve više onih koji zemlju i ne obrađuju.Neki meštani ovog sela kažu da je u ataru ostalo oko 200 hektara zemlje urasle u korov, a nekada su tu bile njive.Jasmina je zarad opstanka porodice, suprug ne radi zbog bolesti, nadničarstvo zamenila novim zanimanjem.
Nosači prasadi se međusobno baš i ne podnose.Svaki dolazak novog nosača propraćen je negodovanjem ostalih, a ima ih oko desetak. Guraju su, trče, pretiču.Po principu ko prvi do kupca, njegovo je i prase.
-Dnevno mogu da zaradim i po 1.000 dinara ako prenesem dvadesetak prasadi po ceni od 50 dinara – kaže Dejan Đurđanović koji je najsnažniji ali i najagilniji među nosačima. – Prasad stavim u džakove. Tako mogu da nosim i dva do tri praseta odjednom.Otkako nigde nema posla moram nešto da radim.Nije da se isplati, ali padne koji dinar do sledećeg četvrtka.Nije sramota raditi.Svaki je posao za čoveka.
Na ovaj način zarađuju ljudi uglavnom iz obližnjeg sela Krušce.Petar Pupinović je jedan od njih.
-Muka nas je na terala na ovakav posao, ali je to borba za opstanak – priča on. – Nije lako nositi dva praseta odjednom.To vam je oko 40 kilograma, a prase se otima i bacaka. Čovek mora da bude jak i spretan za ovako nešto.Naplaćujem 15 dinara po kilogramu ali je i ovog posla sve manje.Pijaca u Mramoru kao da se „umorila“. Sve je manje i prodavaca i kupaca. I jedni i drugi nemaju para, a kada nema kupaca bez zarade ostajemo i mi.
Stočna pijaca u Mramoru je toko postala izvor zarade za mnoge, ali posla je sve manje za sve.Prvo za prdavce koji uglavnom prodaju sitnu stoku.Krava već odavno nema na pijaci. Kažu odgajivači stoke da se ne isplati.Ne isplati se ni čuvanje prasadi. „Pojedu“ svaki dinar koji zaradimo kada ih prodamo“ – kažu prodavci i dodaju: „Nema ništa od zarade.Kada sve sabereš i oduzmeš ostane ti – nula“.Kupaca je, takođe sve manje. Najviše se prasadi i jagnjadi proda oko praznika.Sada svi sa velikim isčekivanjem čakaju Uskrs. Valjda će tada biti posla.Za sve, pa i za novouvedeno zanimanje – nosač prasadi.