Samo jedna zaštitna radionica opstala u Nišu
Nakon zatvaranja zaštitnih radionica “Vuk Karadžić” i “Metalac”, u Nišu radi još samo jedna zaštitna radionica odnosno još jedno preduzeće za upošljavanje i profesionalnu rehabilitaciju osoba invaliditetom – „Elmont“.
Na poslovima vinklovanja motora i poslovima izrade parkovske i javne rasvete u “Elmontu” je upošljeno 19 osoba sa invaliditetom i 15 zdravih osoba.
Direktorka „Elmonta“ Gordana Labović kazala je za Medijski istraživački centar da medju zaposlenima u toj firmi ima lica sa svim vrstama invaliditeta - gluvonemih, osoba sa mentalnim smetnjama, višestruko ometenih osoba, slabovidih…
„Za najveći broj lica sa invaliditetom, posao u „Elmontu“ predstavlja jedini prozor u svet. Oni se ovde osećaju korisnim članovima društva, a pored toga ostvaruju neku zaradu. Plate nisu velike, ali su redovne i zaposleni imaju zdravstveno osiguranje“, kazala je Labović.
Ona je kazala da je „Elmont“ do pre tri godine „bukvalno“ preživljao i to zahvaljujući poslovima koje je dobijao od gradova u okruženju – Kraljeva, Pirota, Prokuplja…
„Postoji mogućnost raspisivanja rezervisanih javnih nabavki za preduzeća koja se bave upošljavanjem invalidnih lica, ali to u globalu nije zaživelo. Ove godine i prošle grad Niš se pobrinuo i obezbedio nam kod svojih javnih preduzeća rezervisane javne nabavke, ali nije bilo tako ranije. Sada radimo osvetljenje na „Loznom kalemu“, na Bulevaru 12. februar i još nekim lokacijama“, rekla je Labović.
Prema njenim rečima, preduzeća koja upošljavaju osobe sa invaliditetom snalaze se kako znaju i umeju da bi došla do posla i opstala jer oblast njihovog rada nije sistemski uredjena.
“U Vojvodini takva preduzeća mnogo bolje rade jer tamo postoji mnogo veći stepen socijalne odgovornosti. Ovde osećaj socijalne odgovornosti jedva da postoji i zbog toga smo mi tražili izmenu Zakona o javnim nabavkama i uvodjenje obaveznih rezervisanih javnih nabavki. U Zakonu ne treba da stoji da preduzeća i ustanove “mogu da raspišu rezervisane javne nabavke”, nego da “moraju da raspišu”, izjavila je Labović.
Ona je kazala da zaštitne radionice za odredjeni broj osoba sa invaliditetom predstavljaju jedino mesto gde mogu da pronadju zaposlenje i zbog toga je potrebna pomoć države da bi one opstale.
“Govori se da osobe sa invaliditetom ne treba da budu diskriminisane, medjutim nije tako u stvarnosti. Obični ljudi vrlo često osobe sa invaliditetom posmatraju sa podozrenjem jer ne znaju o kakvim se osobama radi, pošto nisu imali priliku da se sa njima susreću. Medju osobama sa invaliditetom ima izuzetno vrednih i sposobnih ljudi, odanih firmi”, istakla je Labović.
Kako je naglasila Labović želja svih zaposlenih u “Elmontu” je da ovo preduzeće proširi proizvodnju i uposli još jedan broj radnika sa invaliditetom, a to nije nerealna želja.
“Ukoliko bi dobili sprat zgrade u kojoj se sada nalazimo, a koji je nekada koristila štamparija “Vuk Karadžić”, mogli bi da proizvodni program proširimo izradom malih stubova za osvetljenje. Mi trenutno koristimo samo drugi sprat zgrade, a prizemlje i prvi sprat prazni su već dve godine”, podvukla je Labović.
Tekst i foto: B.Ljubisavljević
Tekst je deo projekta "Moj rad, moje pravo" koji je podržan od strane grada Niša u okviru Konkursa za sufinansiranje projekata proizvodnje medijskih sadržaja u 2018 godini.