Više od igre!
Sve je bilo divno, OK - malo iracionalno i uz možda - za sredinu i ljude koji retko imaju takvu šansu da ih guše pozitivna osećanja, dok se iskreno raduju - razumljivu dozu preterivanja, ali lebdelo je u vazduhu ono nešto - što puni srca, svakim golom kojim “legija stranaca” (ma koliko ovaj izraz bio netačan jer su šampioni mesecima igrali besplatno, “na reč”) upisuje jedan klub iz Makedonije u evropsku sportsku istoriju. Po drugi put. Sve do “proslave”…
Sav preplavljen osećanjima prošlog vikenda (i kada je “Vardar” na F4 LŠ u Kelnu posle velikog zaostatka, na kraju, zgromio jednu “Barselonu”, stvorivši mi grudvu u grlu, i kada je na velikoj, uglavnom balkanskoj pretstavi, sutradan u finalu, pobedio i “Vesprem”, a ja sam izvan Skoplja utakmicu gledao na laptopu dok je bilo kilavog striminga, a poslednjih nekoliko minuta buljeći i u mobilni - bez one grudve, jer sam je iskašljao najgrđim psovkama upućenim stipsama u menadžmentima javnog TV servisa i privatnih nacionalnih TV koncesionera koji nisu obezbedili prenos za Makedoniju), urednicima MIC-a sam poručio da ovaj put neću praviti analizu. Najavio sam da ću poslati kolumnu, baš lični stav o mnogim temama… OK, iako nisam sportski novinar, pre svega, o pobedi “Vardara” uz onaj na delu pokazani karakter igrača&trenera u odlučujućim momentima, nešto što su u prošlosti i jugoslovenske i makedonske ekipe ređe ispoljavale, neretko saplićući se i nadomak cilja…
Znači, na prvu loptu - o sportu, ali i o evropskom duhu i Balkanu, o šovinističkom kanceru koji se hrani mržnjom i glupošću, koje pak, redovno fiksiraju krivca među “drugačijima” (po boji kože, po jeziku koji govore Ili obeležjima kojima se kunu, po Bogu kojem se mole ili po izboru seksualnog partnera, svejedno)… Hteo sam da pišem i o mentalitetima (eks-JU, balkanskih, jugoistočno-evropskih, po novim definicijama, naroda i državica), o fatalizmu malih i demotivisanih, s jedne, i o euforiji gladnih hleba, s druge strane, koji posle svake pobede u igrama u kojima im je pored učešća što je razume se - važno, dozvoljeno i da pobede, i o tome zašto nas, frentične inadžije, kojima je često igra i od hleba važnija, Evropa i taj Svet kome stremimo, ne razume i teško prihvata…
Ipak, shvatio sam da bi mi za sve to trebalo nekoliko tomova. Sačekao sam da prođu zanos i egzaltiranost, da bih spomenuo (opomenuo) barem ono ružno naličje sporta, igre i uspeha, onu ljigavu supstancu koja nam se lepi za đonove i koje se svi mi Balkanci, umetnici opšte prakse i svetski šampioni po pitanju ekstaze izazvane pobedama u bilo čemu, nikako ne možemo otarasiti…
Elem, rukometaši “Vardara”, kluba čiji je sopstvenik kontroverzni ruski tajkun, (a u kome pored Rusa, igraju Hrvati, Makedonci, Srbi, Letonac, Nemac, Slovenac, Brazilac, Alžirac, kroz sezonu i Crnogorac…, uz španskog trenera, koji svi zajedno, mesecima nisu primili platu), su po drugi put u tri godine postali prvaci Evrope! Neverovatno!
Toliko da su srpski komentatori sportskog kanala “Arena”, koji je jedino pretplatnicima makedonskog Telekoma prenosio celu sezonu rukometne LŠ, promukli na “fajnal foru”, svojim prilično otvorenim frenetičnim navijanjem za komšijskog “Davida”. Taj maltene “neprirodni” gest na balkanskim prostorima, stvorio im je hiljade obožavaoca u Makedoniji, uz lucidni tviter-predlog, da im se daju “stanovi u Skopju, neki orden, ili barem da doživotno dobijaju makedonski ajvar i da imaju pravo glasa u Makedoniji”. I svakako, mesto u čarteru i na bini u Skopju, prilikom dočeka evropskih šampiona…
I sve je bilo divno, OK - malo iracionalno i uz možda - za sredinu i ljude koji retko imaju takvu šansu da ih guše pozitivna osećanja, dok se iskreno raduju - razumljivu dozu preterivanja, ali lebdelo je u vazduhu ono nešto - što puni srca, svakim golom kojim “legija stranaca” (ma koliko ovaj izraz bio netačan jer su šampioni mesecima igrali besplatno, “na reč”) upisuje jedan klub iz Makedonije u evropsku sportsku istoriju. Po drugi put.
I to što je neka maloletnica u Skoplju, posle polufinalne pobede, zadobila opekotine od pirotehničkih sredstava, ili što su njeni vršnjaci, mlađi od 17 godina, u prolazu, bacali bekaton-ploče na parkirane automobile, među kojima i na jedno polcijsko vozilo, ili što je u nekoj kafani u vazduh bačen sto sa sve pićem i mobilnim telefonima, sve to sam nekako i mogao da progutam kao deo balkanskog, južnjačkog derta, ćefa… I kao posledicu pogrešnog vaspitanja dece, čiji su roditelji odrasli u vreme raspada bivše države, rušenja jednih, i teškog uspostavljanja drugih, novih moralnih normi i vrednosnih kriterijuma… Pa čak i pokušaj da se ispolitizuje i inače “na juriš” - organizovani doček šampiona na skopskom trgu, kada su protivnici promene ustavnog imena Makedonije, uzvikivali “Nikad Severna, uvek Makedonija!”, je mogao da se shvati pre svega, kao ilustracija dubokih podela u makedonskom društvu, i u etnički-makedonskom bloku.
I to što je brendirani, otvoreni autobus sa rukometašima, prošao baš ispod “Trijumfalne kapije” (jednog od najkarikaturalnijih obeležja iz suludog projekta “Skopje 2014”, čiji je idejni vođa, ekspremijer Nikola Gruevski, bežeći od zatvora, dobio azil u Orbanovoj Mađarskoj), bi moglo da se objasni neorganizovanošću lokalnih vlasti (SDSM) u makedonskoj prestonici, koja je prozirno pokušala da ušićari političke poene iz sportskog uspeha. Posebno zbog toga što su navijači “Vardara” (nekad, ženskog, sada muškog - rukometnog, ili unazad decenijama, fudbalskog kluba, svejedno), popularne “komite”, od svog osnivanja naklonjeniji nacionalnoj opciji u politici (sada opozicijskoj VMRO-DPMNE), pa je plačanje čartera Keln-Skoplje od 40.000 evra, i organizacija prevoza navijača za doček na aerodromu i nazad do glavnog skopskog trga na kojem je bila postavljena bina, bio jeftin PR-potez, unapred osuđen na politički neuspeh… Ali, i to je Makedonija. Ona na vlasti i ona u opoziciji, podeljena na “izdajice” i “patriote”, Severna protiv “antičke”…
Ipak, to što su stotine navijača, ničim izazvane, “proslavljajući” pobedu na sportskom terenu, horski tražile “Čistu, čistu, čistu Makedoniju!” i urlale da je “samo mrtav Albanac, dobar Albanac!”, to nije Makedonija. Ili, na žalost, delimično jeste… Ali, nije moja Makedonija. Zašto pobogu?!
Dobro, odmah je reagovao nevladini sektor, usijale su se društvene mreže, neko je napisao da je i izveštavanje sa dočeka bilo kao realiti šou, Udruženje novinara i Savet za etiku, su uputili apel da (barem?) mediji ne raspiruju netrpeljivost i mrznju, ali… Dva dana pre Ramazanskog Bajrama, nahuškani mladi ljudi (deo njih i tinejdžeri) su svojim sugrađanima poručivali da su dobri samo kad su mrtvi! A nadao sam se da su pokliči na ratne igre, deo prošlosti… Emocije iz Kelna i ispred televizora u Makedoniji i na dobrom delu Balkana, pa i najveći deo euforije na skopskim ulicama, su bile iskreni. I bili su “više od igre”! Kad već nema hleba, nek su nam barem igre fer i poštene… Zar dosad nismo shvatili da mržnjom i šovinističkim ludilom, niko ne sme da se igra, jer tako, sigurno neće biti pobednika.
Makedonski vicepremijer za evrointegracije Bujar Osmani je na svom Fejsbuk profilu napisao da je “Skoplje danas najmoćniji grad na svetu!”, povodom posete generalnog sekretara NATO-a Jensa Stotenberga i pretstavnika Evroatlantskog saveta. Iskreno verujem da su se u subotu i nedelju uveče, stotine hiljada građana Skoplja i cele Makedonije, osećali najmoćnijim na svetu! Ne toliko zbog Stoltenberga, koliko zbog Krištopansa, Karačića, Milosavljeva, Skubea, kapitena Stoilova, trenera Parondoa… Verujem da i čuveni Sting, nikad na svom koncertu nije imao radosnije (OK, možda i uz malu pomoć alkohola) gledaoce, osobito od onih u dresovima Vardara… I bilo bi odlično da je tu sve završilo.
Ali parade nema kraja… Odjednom su se svi “setili” najava da se “Vardar” raspada i da ruski sopstvenik Samsonenko mesecima kida nerve navijačima, izjavljući čas da prestaje sa finansiranjem, čas’ da će se naći rešenje, ali je u međuvremenu, najveći deo igrača šampionske ekipe potpisao za nove klubove… Posle uspeha, Agencija za mlade i sport je obećala pomoć od 100.000 evra. I Grad Skoplje je obećao podršku od 100.000 evra…
Predsednik Stevo Pendarovski, se rukovao sa sopstvenikom Samsonenkom i poručio igračima da “ova država nikada neće zaboraviti šta ste za nju učinili, i kada bidete igrali za druge države, za druge klubove, ova država će uvek biti vaš dom. Ovde nikada nećete biti tretirani kao stranci, svime što ste uradili pokazali ste da niste stranci, nego naši, da smo svi jedno. Svi u Evropi, govore ne samo o klubu, nego i o državi”.
I premijer Zoran Zaev je primio igrače, dobio dres “Vardara” sa njegovim prezimenom i čestitao im titulu: “Vi ste šampioni naših srca! Dokazali ste da prijateljstvom, profesionalnošću, iskustvom i posvećenošću možete da napravite narod toliko srećnim!” I Zaev je uz dodeljenu plaketu klubu, obećao preduzimanje “svih potrebnih mera za održivost kluba” i najavio nagradu Vlade od 500.000 evra.
Svi smo srećni i već razmišljamo o protivnicima “Vardara” na sledećem “fajnal foru”…
Samo da nam kompaktnost i prijateljstvo igrača “Vardara” iz 2017. ili ovog aktuelnog tima, svejedno, i požrtvovanost ovih vrhunskih profesionalca, posluže kako primer kako da nađemo zajednički jezik na domaćem terenu. Sportskom, političkom, komšijskom….
Piše: Siniša Stanković
Foto Đorđi Ličovski