Izbeglicama u Bugarskoj lošu situaciju dodatno pogoršala pandemija
Jamila ima samo šest godina, ali se već suočila sa mnogim problemima u svom kratkom životu. Rođena u Bugarskoj od roditelja avganistanskog porekla kojima je dodeljen izbeglički status, već je naišla na mnogo poteškoća koje su prevelike čak i za odrasle.
Njen 45-godišnji otac Ahmad živi u Bugarskoj od 2010. godine, njegova supruga Soraja stigla je tri godine kasnije. Njihove dve ćerke - Jamila i Amira rođene su u toj zemlji, Ahmad je naučio bugarski jezik i našao je dobro plaćen posao.
Ali onda su se stvari počele komplikovati. Ahmad i Soraia su se razdvojili 2016. godine i od tada sama odgaja ćerke. Primetila je da Jamila ne govori i nije u stanju da se izrazi rečima. Pre dve godine devojčica je razvila akutnu infekciju i Soraia se obratila Savetu žena izbeglica u Bugarskoj (CRVB), organizaciji koja pomaže izbeglicama i tražiocima azila u njihovoj integraciji.
CRVB joj je pomogao da odvede Jamilu kod lekara koji je rekao da devojčica ima simptome Daunovog sindroma i da joj je potrebno više nege, uključujući precizniju dijagnozu i konsultacije sa psihologom i logopedom. Problem je u tome što se Soraja bori sama sa dvoje dece i bez stalnog doma je, uz neprestanu pretnju nasilja od strane svog supruga. Stres i nesigurnost onemogućavaju planiranje medicinske intervencije koja je potrebna Jamili.
Tada je došla pandemija Covid-19 i pogoršala stvari. Boiko Tsankov, socijalni radnik u CRVB, pomogao je Soraji da se skloni u kriznom centru „Sveta Petka“ u Sofiji, mesto kojim upravlja Udruženje Animus Foundation, koje nudi zaštitu i medicinsku negu. Olakšanje je bilo samo privremeno - jezičke barijere, pogrešna komunikacija i žalbe komšija na buku koju su pravile devojčice onemogućile su Soraji da ostane u centru. „Nažalost, zbog malog broja kriznih centara i nedovoljnih usluga koje su na raspolaganju žrtvama porodičnog nasilja, nedostaje kapacitet za rad sa decom sa posebnim potrebama, posebno tokom trenutne pandemije“, priznaje Boiko Tsankov, socijalni radnik u Savetu žena izbeglica u Bugarskoj.
Manje migranata, manje brige
Soraiina priča može biti složenija, ali bez obzira na to predstavlja nevolje izbeglica u Bugarskoj tokom krize COVID-19. Pandemija je izbeglicama donela prvo smanjenje broja dolazaka u Bugarsku (pogledajte grafikon), a drugo, smanjenje brige, usluga i zaštite onima koji su već u zemlji, posebno deci.
„Već ranjiva, deca izbeglice i migranti u Bugarskoj suočila su se sa mnoštvom izazova koje je stvorila urgentna zdravstvena situacija COVID-19: Stres i neizvesnost, ograničenja kretanja, poteškoće u dobijanju osnovnih higijenskih proizvoda i lekova, kao i otežan pristup uslugama, uključujući zdravstvenu i psihosocijalnu podršku “, nalazi se u izveštaju UNICEF-a iz Bugarske. Gubitak mogućnosti zaposlenja, prihoda i skloništa pogoršali su situaciju, povećavajući rizik ne samo da se razbole već i druge rizike poput nasilja u porodici nad ženama i decom. „Moj muž je izgubio posao tokom pandemije i postao je napetiji i uznemireniji. Naše finansije jedva pokrivaju naše osnovne potrebe za hranom i zdravljem “, kaže Alia koja je poreklom iz Iraka.
Izvor: Državna agencija za izbeglice
Pandemija je takođe pogoršala mogućnosti školovanja kako za decu tako i za njihove roditelje koji pohađaju časove bugarskog jezika kako bi se bolje integrisali. „Obrazovanje na daljinu je očigledno veoma teško za migrante, jer nemaju tehnička sredstva poput tableta ili laptopa i potrebne veštine. Rezultat je da mnogo propuštaju i to će imati veliki negativan uticaj na njihove mogućnosti “, objašnjava socijalni radnik Bojko Cankov. Još jedan izazov su usluge koje su migrirale putem interneta tokom pandemije - od proceduralnih radnji po zahtevima za zaštitu azila do pružanja pomoći i saveta od organizacija za ljudska prava i socijalne organizacije.
Dvostruka zdravstvena kriza
Neke zemlje - uključujući Irsku, Portugaliju i Italiju - uvele su posebne mere kako bi migrantima bez dokumenata omogućile pristup zdravstvenoj zaštiti tokom pandemije. Prema studiji KO među 30 000 izbeglica i migranata iz različitih regiona širom sveta, svaki šesti migrant kaže da ne bi tražio zdravstvenu zaštitu, uključujući COVID-19, zbog finansijskih ograničenja ili straha od deportacije.
Budući da Bugarska nije učinila ništa da olakša pristup zdravstvenim uslugama, prepušteno je nevladinim organizacijama kao što su Caritas, UNICEF i Bugarski Crveni krst da pokušaju da popune ovu prazninu. „Podelili smo puno higijenskih materijala i lekova za pomoć izbjeglicama i migrantima ali ne možemo zameniti lekare i bolnice “, kaže Bojko Cankov.
Sada su sledeći hitni izazov izbeglice i migranti koji će biti uključeni u planove vakcinacije. Zabrinutost je ne samo zbog kršenja ljudskih prava, već i zbog toga što će ostavljanje ove populacije omogućiti dalje širenje pandemije. Što se tiče Jamile, ona se samo može nadati da bi povratak u neku normalu takođe značio kraj njenim mukama.
Tekst: Svetlomira Guyrova