Doviđenja, druže - doviđenja!
Napustio nas je, ovih dana, Gojko Perišin Kastratović, vrsni intelektualac i filmski stvaralac, a kinematografska djela koje je ostavio za sobom neće dozvoliti i da umre.
I ovog puta i zauvijek ostaje njegova inpozantna životna, radna i profesionalna biografija. Gojko Perišin Kastratović je rođen u Beranama 22. juna 1938. godine, gdje je završio osnovnu čkolu i gimnaziju. Fakultet dramskih umjetnika završio je u Beogradu. Nakon završenog fakulteta neprekidno je radio na realizaciji brojnih filmskih i TV projekata. Kao asistent, pomoćnik režisera i režiser II ekipe radio je na našim velikim filmskim ostvarenjima: „Bitka na Neretvi“, „Sarajevski atentat“, „Čovjek koga treba ubiti“, „Veliki transport“. Bio je producent igranih filmova: „Mi nismo anđeli“, „Zaboravljeni“, „Kuća pored pruge“, „Kako je propao rok en rol“, „Uvod u drugi život“, i dr.
Kastratović je režirao više dokumentarnih filmova, Sili u inat, Jovan Tomašević, dok je za film Evanđelje zla dobio je specijalnu diplomu za „Najboljeg režisera debitanta" na Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu, koji je održan 1974. godine. Režirao je igranu dokumentarnu TV dramu “Suđenje đeneralu Vešoviću”, bio je scenarista i režiser dokumentarne TV hronike “Crna Gora XX vijeka u filmskim dokumentima, TV serije “To je Crna Gora”, serijal “Skadarsko jezero”, seriju “Crnogorska mitropolija”, TV seriju “Glasoviti crnogorski junaci”, serijal Dinastija Petrović Njegoš, “Tragom pismenosti”, i dr.
Gojko Kastratović je bio osnivač i prvi direktor Crnogorske kinoteke, bio je pomoćnik direktora TV Titograd, pomoćnik direktora Avala filma, bio je član redakcije časopisa “Tokovi”.
Znajući da se Gojko Kastratović najbolje predstavlja na filmskom platnu i filmskim trakama, ima potrebe, ovih tužnih dana, reći i koju riječ – jer: „Na početku bješe logos - riječ“ - od koje kreću i filmske slike koje su proslavile gospodina Kastratovića.
A, ko je Gojko Kastratović? – pitanje koje postavljamo i koje ćemo postavljati i u ovom trenutku i uvijek i davati odgovore. Vlasnik starog slovenskog imena, koje će opredijeliti njegove umjetničke vidike. Rođen neposredno prije Drugog svjetskog rata, nedovoljno dugo da bi pohađao Rat – a njegovim završetkom kreće u školu u kojoj će, na svim nivoima, biti briljantan, a jedna velika bitka iz Drugog rata biće sjajan biljeg njegove profesionalne karijere.
Godina 1969. i 175 minuta filma „Bitka na Neretvi“ koji je stvarao sa velikim Veljkom Bulajićem i ostalom filmskom ekipom otvorio mu je kapiju velikog filmskog dvorišta. Pa, ako nije mogao da bude učesnikom Drugog svjetskog rata, i da ga za to učešće ocjenjuju, ocjenjivali su ga za filmsko djelo iz toga rata – za „Bitku na Neretvi“. Tu ocjenu davao je, niko drugi, do maršal J. B. Tito. I to na Brionima, u „biblioteci“ u kojoj nije bilo knjiga, jer kad se nazdravlja za veliko, savršeno djelo, onda nijesu potrebne knjige - nego dobro vino! Nazdravili su, a maršal je rekao: „Savršeno!“, nižim činovima je ostalo samo da dugo aplaudiraju. Taj aplauz se čuje i danas, kao i rečenica iz filma: „Stan, Neretvo!“. Čuje kod svih koji su taj film gledali u vremenu koje je Vito Nikolić zvao „estetikom oduševljenja“, a gledali su ga u svim svjetskim metropolama. Najveći izvozni produkt u kulturi SFRJ, za kojom se i danas kuka, i to najviše oni kojima je prošlost blizu, a stvarnost daleko. Znao je Gojko i umio da bude u velikim kulturnim projektima.
Riječ bitka obilježiće i kasnije stvaralaštvo Gojka Kastratovića. Ovoga puta bitka za Crnu Goru. U toj bitci, da biste pobijedili, nije bilo potrebno rušiti most. Naprotiv, trebalo ih je graditi, a u kulturi je to znalački umio da uradi Gojko Kastratović, znajući kakvi „noseći stubovi“ tih mostova moraju biti. Ti mostovi ne povezuju strme obale, jer je kultura, znao je Gojko, velika ravnica sa zatalasanim brežuljcima.
U tom periodu nastaju njegovi filmovi i serije: Luča mikrokozma, Lovćenska vila, Crna Gora XX vijeka u filmskim dokumentima, Tuđinci i izvanjci o Crnoj Gori, Glasoviti crnogorski junaci, To je Crna Gora, Dinastija Petrović, serijal u kojem će svom svojom punoćom biti zaokružen crnogorski jezik.
Zavičajne teme našeg sugrađanina Gojka Kastratovića našle su mjesto u njegovom stvaralaštvu. Zavičajne i velike crnogorske teme: Vojvoda Miljan Vukov, Iguman Mojsije Zečević, Pusta zemlja (Mihaila Lalića),..
Dvije velike rijeke obilježile su stvaralaštvo Gojka Kastratovića: Lim i Neretva. Na tim obalama žive oni koji cijene njegov stvaralački opus. Podjednako i filmski i književni. Čitaju se i citiraju njegove knjige, a bez njih se i ne može: „Filmografija crnogorske kinematografije i filmova o Crnoj Gori“, „Crnogorska kinematografija i filmovi o Crnoj Gori“, „Istorija crnogorskog filma“. Koliko samo Crne Gore u djelima Gojka Kastratovića. Taman onoliko da se bez Nje i bez njih ne može. A sa njima je sigurnije! One nam pružaju sve podatke o crnogorskom filmu i crnogorskim autorima od početaka filmske djelatnosti do kraja 2005. godine.
Cijeneći cjelokupan rad, Gojko Kastratović je nosilac dvije velike Julske nagrade u Crnoj Gori: 13-to julske i 21-julske. Mjeseca koji je dobio ime po Juliju Cezaru. Mjeseca u kojem su smješteni datumi koji su ponos savremene Crne Gore, i naš što su te nagrade pripale Gojku Kastratoviću. Pripale su mu i nagrade „Ratko Đurović“ i „Ivangrad“. Imao je status istaknutog kulturnog stvaraoca. Bio je akademik DANU.
Berane se danas prepoznaju i po umjetniku Gojku Kastratoviću, pa ima li veće časti za jedan grad od toga. Zbog toga veliko hvala, u ime svih nas, Gojku Kastratoviću što je veličanstveno pronosio slavu naših Berana i Crne Gore.
Crna Gora i Berane će morati i dalje da se odužuju Gojku Kastratoviću. Zaslužio je ovaj vrsni filmski radnik, intelektualac, kulturni radnik, prijatelj i Čovjek!
Već osjećamo neku prazninu u gradu, u Beranama, njegovim i našim, jer je i u zavičaju imao svoje drugare, svoje teme, svoj kafić i pažljive slušaoce Čovjeka koji je nosio enciklopedijsko znanje.
Vječno sjećanje na Gojka Kastratovića koji ovih dana odlazi da režira u nekom drugom svijetu. Vjerujemo naklonjenijem i pravednijem!
DOVIĐENJA, DRUŽE – DOVIĐENJA!
Prof. dr Draško Došljak