Nišlijki u Srbiji govorili da je stara za posao, u Slovačkoj je odmah zaposlili
„U Nišu niko nije hteo da me zaposli, svuda gde sam pitala za posao, govorili su mi da sam stara. U Slovačkoj sam pokazala da sam dobar radnik i odmah su mi ponudili su produženje ugovora o radu sa tri meseca na godinu dana“, ovako Biljana Krstić (47) iz niškog naselja Nikola Tesla objašnjava razloge svog odlaska na rad u slovački grad Nitra maja ove godine.
Biljana Krstić je jedna od mnogobrojnih naših ljudi koji pronalaze posao u Slovačkoj zahvaljujući tome što toj zemlji nedostaju proizvodni radnici. Krstićeva se minule nedelje vratila kući pošto je iskoristila mogućnost da tri meseca boravi u zemlji koja je članica Evroske unije, ali kazala je da su joj iskustva veoma pozitivna i rešena je da nastavi da radi u fabrici za proizvodnju delova za televizore.
Prema njenim rečima za odlazak u Slovačku najbitnije je da se izabere pouzdana agencija koja obezbedjuje posao, pošto ima i onih koje obmanjuju ljude i uzimaju im novac.
„Novosadska agencija preko koje sam išla da radim ispoštovala je sve ono što je obećala – imala sam besplatan prevoz do Slovačke, besplatan smeštaj u radničkom hotelu i legalan posao. Ugovor koji sam imala podrazumevao je rad od ponedeljka do petka po 12 sati u dnevnoj ili noćnoj smeni, sa zaradom od tri evra po satu. Mogla sam da radim i prekovremeno, vidkendom i to sam koristila. Radila sam i subotom, a nedeljom sam se odmarala. Jednom sam spojila i vikend i radila 15 dana bez pauze“, kazala je Krstić.
Ona je istakla da joj nije bilo lako da stoji na nogama i radi po 12 sati, ali da je mesečno zaradjivala pristojnih 800 do 850 evra, o kojima u Srbiji „može samo da sanja“.
„U Nišu je majstorska dnevnica 30 evra, a napolju si, na suncu i na kiši, dok se u fabrici radi na zatvorenom. Imaš tri pauze, dve od deset minuta i jednu od 25 minuta. Dobijaš bon za za ručak koji te košta samo 1,5 evra. Pored toga si prijavljen, ide ti radni staž. U Srbiji gde god da sam radila nisu hteli da me prijave, a dešavalo se i da mi ne isplate ono što sam zaradila. Imam završenu osnovnu školu ali sam radila i kao majstor za kore za pitu, u ribarnici, u ćevabdžinici, čistila zgrade, proizvodila kreč“, izjavila je Krstić.
Biljana je kazala da u Slovačku odlaze na rad naši ljudi najrazličitijih zanimanja i iz najrazličitijih mesta.
„Ima i mladih i starih, ima onih koji su rešeni da rade i zarade, a ima i onih koji misle da se novac lako zaradjuje, pa kad vide da je tako oni daju otkaz i vrate se kući. Ne mogu ni svi da izdrže toliki napor. Ustaje se u četiri, u pet ispred hotela mora da se bude u autobusu koji vozi za fabriku i od šest kreće smena. U šest i deset moraš da budeš u autobusu koji te vraća kući. Ukoliko daš otkaz agenciji 150 evplaćaš agenciji za prevoz, za tri majice i cipele koje si dobio za rad“, rekla je Krstić.
Kako je istakla Krstić, pošto se pokazala kao dobar radnik, fabrika u kojoj je radila ponudila joj je produženje ugovora o radu na godinu dana.
„Vraćam se na posao, a pošto će me direktno uposliti fabrika imaću za 60 centi po satu veću platu. Imaću smeštaj u radničkom hotelu za jedan evra mesečno i prevoz do fabrike za takodje jedan evro. Verujem da ću radom u Slovačkoj da uhvatim poslednji voz da obezbedim penziju. Kako sam se raspitala, ukoliko radim najmanje pet godina mogu da obezbedim penziju od 200 evra mesečno“, naglasila je Krstić.
Ona je kazala da „sredjuje papire“ za odlazak u Slovačku na rad i suprugu i najmladjem sinu, od petoro njene dece.
Ne nameravaju, kazala je da tamo zauvek ostanu, već da zarade koliko toliko da pristojno žive po povratku u zemlju i da evenutalno po povratku u Srbiju započnu neki privatni posao.
Tekst i fotografije: Biljana Ljubisavljević
Antrfile
Biljana Krstić bila je svojevremeno jedina žena proizvodjač kreča u Nišu. U dvorištu porodične kuće u naselju Nikola Tesla još ima sve od alata neophodnog za bavljenje tim poslom i kamion za prevoz, ali kreč već godinama ne proizvodi.
„Malo se u Nišu gradi tako da se i kreč slabo prodaje, a i ono što se proda ljudi traže da plate na odloženo. U proizvodnju jedne „ture“ moram da uložim najmanje 500 evra, a posle mesecima ne mogu da povratim taj novac. Zbog toga sam zatvorila radnju“, objasnila je Krstić.