Ostvarenje velikog sna?
Razgraničenje sa Kosovom, korekcija granica, pripajanje Preševske doline Kosovu, termini su koji se svakodnevno čuju po srpskim i kosovskim medijima. Kako te termine doživljavaju stanovnici Preševa i Bujanovca?
Radni dan u Preševu, nigde mesta za parkiranje. Ulice prepune ljudi, pa iako gotovo da nigde nema zaklona od vrelog sunca, život na preševskim ulicama je kao u košnici. Kafići puni, a za stolom najčešće sede po jedan, dva ili više muškaraca, žene retko. Konobari su takođe muškarci. Sa zvučnika iz mnogobrojnih kafića čuje se strana pop muzika. Iz automobila koji prolaze pored, čuje se albanska narodna muzika.
Iz zatvorenih lokala dopire albanska muzika sa nekim lokalnim bendom. Ispred njih parkirani uglađeni automobili ukrašeni mašnama i zastavom. Albanskom. Svadbe su u toku.
To je uobičajena slika u Preševu gde po zvaničnim statistikama preko 95% stanovništva u ovom srpskom gradu čine Albanci. Govori se albanski jezik, a srpski se čuje tek ponegde, i to vrlo retko. Na pijaci srećemo najviše ljudi. Tu ima žena, ali opet u manjini. “Izvolite”, govori jedna. Ipak, kad je čula da je pred njom novinar, interesovanje je nestalo.
“Ne želim ništa da kažem. Šta kako živimo?! Pogledajte natpise po ulicama, kako se zovu prodavnice? Jel vidite neko srpsko slovo?! Jel vidite išta što liči na Srbiju?! Neću ništa da kažem više. Jel znate da ovde živi jedan posto Srba?! I šta ima više da pričamo? Ko će da kupi naše voće?!”, besno viče vidno potresena. Čovek koji pored nje prodaje šljive dodaje: “A kad bude penzija, il’ dečiji dodaci, ne možeš od njih da uđeš u prodavnicu.
Većina ljudi na ulici nije ljutita. Neki vrlo spokojno piju svoju kafu u kafiću, neki se u društvu smeju i razgovaraju o očigledno ugodnim temama. Tako misli i predsednik Opštine Preševo Šćiprim Arifi koji je pre 5 godina iz Nemačke došao u taj grad i već drugi put obavlja funkciju predsednika Opštine sa kratkom pauzom između dva mandata. Srpski ne govori, zbog čega su morali da budu prisutni prevodioci.
“Mišljenja su podeljena, neki smatraju da bi se pripajanjem Kosovu ostvario dugo sanjani san, a neki su skeptični. Ipak, standard albanskog naroda ovde u Preševu se dosta razlikuje od sprskog na severu Kosova. Oni imaju neke zakonske mogućnosti koje su prednost, imaju mogućnosti u donošenju odluka vezano za imenovanje načelnika policije, u sudstvu imaju svoj uticaj, a ono što im omogućava još veće učešće su rezervisana mesta u Parlamentu Kosova. Oni mogu sa 400 glasova da pošalju poslanika u Parlament Kosova, a da bi mi poslali poslanika u srpski parlament, treba kao i svi drugi da imamo 10.000 potpisa, a to znači i više od 10.000 glasova”, objašnjava predsednik Opštine Preševo Šćiprim Arifi.
Da li je za građane Preševa dobro da se to mesto pripoji Kosovu i zašto, Arifi nije odgovorio ni posle trećeg pitanja. Ipak, dodao je da se bavi realnom politikom i da želi da sprovodi volju naroda koja je još pre 26 godina iskazana na referendumu. Objašnjava da Albanci u Preševu nemaju mogućnost da priđu radnim mestima u EPSu, Pošti, na graničnim prelazima, carini, katastru, Telekomu i slično, pa od 95% albanskog stanovništva u Preševu, u ovim kućama radi 95% srpskog stanovništva.
“U našoj opštini je granica između Srbije i Makedonije, a na makedonskoj strani granice su članovi naših porodica. Mi nemamo nijedan drugi prelaz osim Preševo – Tabanovce, a zatvaranje svih granica kao jednog diskriminacionog akta Slobodana Miloševića je istovremeno zatvaranje naših porodičnih odnosa. Danas ovde imamo jednu drugu Srbiju, a ta granica je još uvek zatvorena. Drugo, mi smo opština, i trebalo bi da imamo ovde nezavisni osnovni sud, a mi to nemamo, ni sud, ni javnog tužioca. Zatim školski udžbenici, albanska deca uče bez udženika, oni pišu 45 minuta na času. Mi smo sada u jednoj demokratskoj Srbiji, važi li isti standard za sve? Takođe, nismo imali pijaću vodu. Da nije tu bila međunarodna zajednica u Srbiji, ja nikada ne bih mogao da rešim ovaj problem. Zašto? Da li je u pitanju demokratija, ili demokratija ili nacionalistička svest?”, kaže Arifi.
U Bujanovcu koji je jednako udaljen od Kosova kao i Preševo, nešto je drugačija slika stanovništva. Tamo živi nešto manje od 13.000 Srba i nešto više od 20.000 albanaca. To međutim uopšte ne menja sliku o životu. U kafićima opet muškarci, ali ovog puta sa bradom. Na bujanovačkim ulicama mnogobrojne zastave kao ukras, zastava Nemačke, Francuske, Amerike, Evropske Unije, ali ne i Srbije. Na zgradi opštine vijore se dve, zastava Opštine Bujanovac i zastava Evropske Unije. Ulična atmosfera preslikana je i u kabinetu predsednika Opštine Šaipa Kamberija. Sve zastave su tu, ali ne i srpska.
“Preševska dolina je bila tema koja je dugi niz godina bila potpuno zaboravljena. Ako ništa drugo, ovo je prvi put da se ponovo internacionalizuje pitanje Preševske doline i ja se nadam da će ono što je obećao predsednik Tači, pitanje albanaca preševske doline biti na stolu u briselskom dijalogu. Mi ceo briselski dogovor vidimo kao mogućnost, ali ono što smo očekivali da će se dogoditi pozitivno je otvaranje poglavlja 23 i 24, a to je pitanje manjina, ljudskih prava, vladavine prava, sada izgleda da Evropska Unija Srbiji gleda kroz prste dajući prioritet poglavlju 35 odnosno pregovorima sa Kosovom. I zato mi vidimo tu našu šansu, i zato smo tražili od predsednika Tačija i kosovske delegacije da pitanje albanaca stavi na sto u tom dijalogu”, objašnjava Kamberi.
Kamberi objašnjava da bi opcija Fonda za Otvoreno društvo da se samo Preševo razmeni sa četiri – pet opština na Severu Kosova, uključujući sever Mitrovice za njih bila neprihvatljiva. Neprihvatljiva bi bilo i to da se Bujanovac sagledava samo kroz nekoliko naselja jer kako kaže, to bi značilo da bi ostali Albanci opet bili manjina u Srbiji, pa bi usledio proces raseljavanja što bi stvorilo novu humanitarnu katastrofu.
“Mi ne želimo da ulazimo u odnose Srbije i Kosova što se tiče prava Srba na severu Kosova, i sve što se dogovore Srbija i Kosovo za nas će biti prihvatljivo, ali ne želimo da imamo manjinu na Balkanu koja će biti privilegovana”, dodaje Kamberi. Na pitanje da li on sebe vidi kao građanina Srbije ili Kosova, Šaip Kamberi kaže da se tokom prošle godine sastao i sa predsednikom Srbije, kao i sa premijerkom dva puta, ali od obećanja koje je dobio tada nije se desilo ništa. A šta bi u slučaju da se Preševska dolina pripoji Kosovu bilo sa Srbima u Bujanovcu, Kamberi odgovara:
“Predsednik Tači je rekao da će on nastojati da ovu temu postavi u briselskom dijalogu i da očekuje da će to biti teška tema i da nije optimista po postizanju nekog određenog napretka. S druge strane, mi još nemamo neki zvaničan stav međunarodne zajednice da li će se uopšte dozvoliti promene granica ili ne, videćemo već kako će se to odvijati”, objašnjava Kamberi.
Kamberi dodaje da se čekaju i obećani referendumi i u Srbiji i na Kosovu i kaže da će albanci izaći na srpski referendum iako su bojkotovali srpske izbore, ali u zavisnosti od pitanja.
“Kosovo će, ja verujem održati ideju predsednika Tačija, i očekujem pozitivne rezultate po nas, ali još veće pitanje je kako će se međunarodna zajednica odnositi po tom pitanju. A pošto referendum treba da se održi i u Srbiji u zavisnosti od pitanja učestvovaće i Albanci. Ali sigurno je da vlasti u Beogradu imaju sve mehanizme da ukoliko žele da imaju pozitivan ishod, to će i ostvariti”, kaže on i dodaje da bez obzira na radost albanskog naroda zbog novih mogućnosti, ne očekuje nikakve eskalacije.
Novinar i aktivista odbora za ljudska prava iz Preševa Belgzim Kamberi kaže da je narod zaista u euforiji, ali da je njemu lično cela situacija veoma čudna. Kako se stalno provlači kao jedan od problema albanskog stanovništva nepriznavanje diploma sa Kosova, Belgzim kaže da je sada nemoguće da dva predsednika nikada nisu mogli da se dogovore oko priznavanja diploma, a sada će da se dogovore oko najtežeg pitanja.
“Ja mislim da o Preševskoj dolini treba da pričaju i da odlučuju ljudi odavde. Trebalo je prvo da razgovaraju Srbija i Albanci sa juga Srbije kao država sa svojim građanima, a s druge strane Kosovo i Srbi sa severa Kosova. Znači, trebalo je prvo da se održe unutrašnji dijalozi, pa tek onda da pričaju Srbija i Kosovo na tu temu. Kako možete da imate dijalog “gore” kad nemate dijalog sa svojim građanima i ne znate šta oni misle, i ne zanima ih šta oni misle”, kaže Kamberi i dodaje:
“Oni dakle prave euforiju. Znate šta?! Beograd nas diskriminiše sve ove godine, a Kosovo nas je zaboravilo. Dvadeset godina Priština nije dala nijedan cent za jug Srbije. To je mnogo važno! To znači da je nas Priština potpuno zaboravila u tih 20 godina, nije bila spremna ni da napravi neku školu. I sad odjednom nekako plače za nama. Meni je to malo čudno. Ja strahujem da oni instrumentalizuju pazar sa Beogradom”, kaže novinar Belgzim Kamberi.
“ Šta ta dirigovana euforija može da donese? “Samo bolju poziciju Prištini. A građanima?”… Tajac i mahanje glavom… “Samo snove”, završava novinar Belgzim Kamberi.
Tekst i foto: Jelena Đukić Pejić