Kemal Pervanić Kemal Pervanić Foto: Katerina Panić

Intervju s Kemalom Pervanićem: Od logoraša do mirovnjaka

avgust 17 2018

 Izađeš iz svoje kuće jednog dana, a kad se vratiš nađeš šumu, ruševine, nemaš gdje ni da sjedneš. 

S Kemalom Pervanićem razgovaram ispred društvenog doma u Kevljanima jedne predvečeri prošle sedmice, dok učesnici mirovnjačkog kampa ćaskaju uz večeru, tu pored. Rođendanska torta iznenađenja za članicu Mosta Mira Lailu Sumpton. Drugi dio razgovora vodimo sutradan ispred Kemalove kuće gdje je u toku oproštajna žurka za dvadesetak mladih ljudi iz desetak zemalja svijeta koji su u tih sedam dana pohađali program Project on Peacebuilding (POP). Među njima je i jedna djevojka iz susjedne Omarske.

Pervanić: Bili smo u kancelariji Centra za mlade „Kvart“. Vidjela je dječije cipelice kao dio instalacije kojom se na jednom od javnih skupova ukazivalo na ubijanje 102 djece tokom rata u Prijedoru i pitala me je šta je to. Nije znala ni za dan bijelih traka. Rekla je da je znala za logor u Omarskoj sa opaskom: moja porodica nije ponosna na to. Kad sam je pitao zna li šta je ovdje (u Prijedoru) bilo 1992. godine, kaže: znam, probijanje koridora. Mene to ne čudi, jer to je generacija rođena poslije rata, znaju ono što čuju u kući, u školi, u medijima. Onda smo pričali, ja sam je upozorio ako joj je teško, ako joj je previše, da stanem. Rekla je: ne, ne, hoću da znam. Strašna je djevojka i iskrena, to sam siguran. Ranije je učestvovala u jednom drugom projektu Mosta Mira, ali mi sa maloljetnim učesnicima ne razgovaramo o prošlosti. U pozorišnoj predstavi Mosta Mira bila je fenomenalna i nakon toga volontirala je u četiri projekta izvan Mosta Mira. Evo sada spava ovdje u selu, ne ide kući, i roditelji joj znaju gdje spava. Njih jedanaest smješteno je u jednoj velikoj kući ovdje. Sinoć je volontirala u Trnopolju, jer mi tamo idemo da podržimo tu priču. Pitala je može li, rekao sam naravno da možeš.

Društveni dom i učesnici mirovnjačkog projketa 2018Društveni dom i učesnici mirovnjačkog projketa 2018

ZAMISLI.BA: Iskustvo organizovanog odvoženja autobusima mještana Kevljana „rodbini u Prijedoru i Banjaluci radi vlastite bezbjednosti“, a ustvari najprije u školu u Brezičanima, a potom u koncentracioni logor Omarska opisao si u svojoj knjizi „Dani ubijanja: moje putovanje kroz rat u Bosni“. Tu čitaoci mogu pronaći detalje o prijeratnoj vegetarijanskoj ishrani prekinutoj u Omarskoj, spavanju u tuš kabini, profesoru koji ispituje bivše učenike svoje škole, ali u ulogama isljednik – logoraš, naredbi stražara da logoraši za pola sata praznu kutiju cipela napune novcem, kupoprodaji hrane i cigareta u logoru...  „Ali preživjelo se“, kažeš i u Londonu počinješ svoj novi život 2. februara 1993. godine. U Prijedor se prvi put vraćaš nepunih deset godina nakon prisilnog odvođenja od kuće.

Pervanić: Izađeš iz svoje kuće jednog dana, a kad se vratiš nađeš šumu, ruševine, nemaš gdje ni da sjedneš. Imao sam ogromnu kolekciju ploča prije rata. Sve što sam našao bila je jedna singlica Ike&Tina Turner. Htio sam je ponijeti u London. Stavio sam je na sunce da se osuši, ali se od toplote izobličila. (smijeh) Nađeš pola stapa, istruo. U tome sam ja pravio maslo, lupao kajmak. Nađeš ostatke sofre gdje je mama pitu razvijala, frižider i zamrzivač izbodeni, valjda su pare tražili. Nema krova, nema stolarije, nema kablova, okolo ostaci roletni. To su bili ostaci mog života. Jedino su se neke ptice tu bile naselile. Tražio sam bure koje sam prekrio najlonom i zakopao u štalu. U njemu su bili čizme kaubojke koje mi je brat kupio kad sam vojsku odslužio, jedna jakna od kozje kože, ista kakvu Milomir Stakić nosi na snimcima iz 1992. (smijeh), bile su moje diplome i sve porodične slike. Nijednog nanu i dida nisam upamtio, troje ih je umrlo prije mog rođenja, a četvrti kad sam imao devet mjeseci, i te su slike bile jedina uspomena na njega. I bila je tu jedna marama moje nane, majčine mame, koju ona nikad nije zavila, koju je čuvala. To mi je bila veza s njom. Kopao sam i našao najlon, a bureta više nije bilo.

Džamija u KevljanimaDžamija u Kevljanima

ZAMISLI.BA: Upoznali smo se kad si drugi put došao u Bosnu na jednom od sastanaka o temi memorijalizacija Omarske. Pitala sam se zašto ovaj čovjek šapuće kad izgovara Republika Srpska, zašto je preplašen, sad je 2005. Uporedi sebe tada i sebe danas.

Pervanić: Nije da sam bio isprepadan. Bilo mi je teško tad prevaliti te riječi preko jezika. (pauza) Tad sam bio jako čupav, a sada... (pokazuje svoje visoke zaliske, smije se) Ja sam i svjesno i nesvjesno liječio svoje traume. Jako je teško otići na mjesto boli – namjerno ne kažem mjesto zločina, ali kad se jednom odlučiš, onda je svaki naredni put sve lakše i lakše. Kako to stručnjaci kažu, čovjek tako vraća nazad svoju prošlost koja mu je oduzeta i ponovo postaje vlasnik svoje prošlosti. Meni je sad sasvim normalno otići u Omarsku u svako doba dana, i u logor takođe. Išli smo jutros u zoru na voz, kasnio je 50 minuta. Na željezničkoj stanici u četiri sata ujutro je grupa ljudi, čekaju voz kao i mi. Zezamo se da prekratimo vrijeme. Oni isto. Da mi je to prvi dolazak, ne bi mi bilo svejedno, iako razum govori da nije rat i da me ne može niko povrijediti. Sada je druga priča. Znali smo u tri noću autom ići i u logor, samo ugasimo svjetla da ne smetamo proizvodnju. Sve je to moje. Sve što je dio moje zajednice i moje je.

ZAMISLI.BA: Jednom sam na tvom Facebook profilu pročitala objavu da si pozvan u jednu TV emisiju u Londonu i da ti je voditeljica programa rekla da želi razgovarati o Mostu Mira. Emisija se završila bez da te je upitala ijednu jedinu stvar o tvom sadašnjem aktivizmu, a ti si napisao da ti je dosta predstavljanja samo kao žrtve zločina i da tvoja i priče mnogih drugih mogu biti poučne samo ako ujedno afirmišu i pozitivne vrijednosti.

Pervanić: Ja nisam drugi čovjek. Sve ono što sam imao prije imam i sada, ali imam i druge, dodatne stvari u životu i osjećam se obogaćenije. Ono nisam zaboravio i nikad ne mogu zaboraviti, a nakon toga sam i oprostio, je l'. Novinarka u Trnopolju sinoć mi kaže: prošao si sve to, ne možeš oprostiti, i sve tako pita, nisam ni stigao da joj kažem oprostio sam. Ja nisam žrtva, a medijima treba žrtva.

Prepoznatljiva slika neizostavno prati brojne aktivnosti Mosta MiraPrepoznatljiva slika neizostavno prati brojne aktivnosti Mosta Mira

ZAMISLI.BA: U tom postu, za koji kažeš da ga se ne sjećaš jer si ga vjerovatno pisao ljut i poslije možda i obrisao, napisao si da Most Mira radi izvanredne stvari, da je važnije da svije danas čuje o tome nego o tvojoj krvavoj priči, da ti nisu potrebne ničije suze i da plakanje ne može zaštiti ljudska prava. Isto kao što odbijaš biti portretisan isključivo kao žrtva, odbijaš i da se kaže da si samo ti Most Mira i uvijek naglašavaš da je to čitav tim ljudi. Ne možeš, međutim, osporiti da si ti i inicijator osnivanja same nevladine organizacije i idejni tvorac projekta koji će se tek realizovati kao kruna svih dosadašnjih aktivnosti i kao početak budućih, još ozbiljnijih priča, a to je izgradnja mirovnog centra u Kevljanima. Kada je i kako sve počelo?

Pervanić: Prvi smo sastanak imali 2. jula 2006. godine na londonskom univerzitetu, još imam taj dokument. Organizacija je formalizovana 2008. godine, a već godinu dana kasnije organizovali smo prvi omladinski festival ovdje na ovoj poljani, kao što smo to činili i naredne dvije godine. Kroz te manifestacije prošlo je preko 1.000 učenika iz osnovnih škola s područja Prijedora, gdje su se, ilustracije radi, po prvi put družili djeca i osoblje škola u Kozarcu i Omarskoj. Od 2012. do 2015. radimo pozorišne predstave u osnovnim školama, a od 2016.  godine radimo i sa srednjoškolcima. Zatim, POP program započinjemo 2013. godine, a godinu dana kasnije okupljamo studente arhitekture i mlade diplomirane arhitekte iz BiH i Velike Britanije da dizajniraju objekat budućeg mirovnog centra u Kevljanima.

Ruševna kuća preko puta društvenog doma u Kevljanima oko koje će se graditi mirovni centarokRuševna kuća preko puta društvenog doma u Kevljanima oko koje će se graditi mirovni centar

ZAMISLI.BA: Kažeš da sada, četiri godine kansije, Most Mira ima riješene imovinsko-pravne odnose na zemljištu gdje će centar biti građen (preko puta društvenog doma u Kevljanima), lokacijske uslove, dizjan i 55 posto od ukupno potrebnog novca i da prvi radovi – učvršćivanje i zaštita ruševina kuće sa prepoznatljivo oslikanim zidovima, počinju već ove jeseni. Godinama unazad kada smo se viđali na pozorišnim predstavama Mosta Mira uvijek bih te pitala odakle ti toliki entuzijazam.

Pervanić: Nisi jedina. Tako je i otac jedne mlade arhitektice iz Prijedora, koja je učestvovala u dizajniranju, a on je građevinac, govorio neka djece, neka se malo druže. (smijeh) Ta djeca, ti mladi ljudi nisu bili tu samo da crtaju nego je i to bio dio etosa Mosta Mira. Godine 2016. ovdje su bili studenti arhitekture iz Banjaluke i Sarajeva i profesor Vedad Islambegović rekao je da je to prvi put nakon rata da su se oni sreli. Dalje, imamo Prijedorčanina Nemanju Čađu koji je bio napustio studij arhitekture, pa mu se nakon učešća u našem timu vratio i diplomirao, a nakon što smo ga iz ovog građevinskog dijela prebacili u pozorišni projekat da radi scenografiju, jednako uspješnim se i tamo pokazao, dodatno se zainteresovao i za tu oblast i sada pohađa magistarske studije iz scenografije u Norveškoj.

 Posljedice rata 2Posljedice rata

ZAMISLI.BA: Mostu Mira reputacija raste iz godine u godinu. Prikupljanje novca za izgradnju mirovnog centra počelo je 2016. godine u više različitih kampanja, a tako će se i nastaviti. Očekujete da će novac biti prikupljen do proljeća iduće godine i ohrabrujete ljude da znaju da ne postoji mala donacija, da je svaka donacija vrijedna. Uporedo s tim, intenzivno radite i na programima koje će budući centar nuditi, uglavnom akademskoj zajednici koja je sve više zainteresovana za vaš rad.

Pervanić: Mi već imamo curriculum koji uključuje listu literature, izrađenu po standardima koji se koriste u Americi i Engleskoj i veću nego mnogi fakulteti na kojima se izučava proces pomirenja. Obuhvaćene su i teme koje naizgled nemaju dodirnih tačaka sa procesom pomirenja, pa se tako bavimo dijasporom, etnonacionalizmom, memorijalizacijom, istraživanjem javnog mnjenja, ali i seksualnim obrazovanjem i socijalnom zaštitom, a, po mom saznanju, jedini u BiH primjenjujemo metodologiju korištenja umjetnosti u svrhu pomirenja. Već imamo studijske posjete američkih univerziteta George Mason i Wisconsin, a u budućnosti planiramo da ponudimo i drugim zaintersovanim univerzitetima da njihovi studenti pohađaju naše programe koji bi im se računali kao semestar i da na takav način dođemo do samoodrživosti centra odnosno da ne zavisimo samo od grantova.

Spomen ploča na mjestu masovne grobnice u KevljanimaokSpomen ploča na mjestu masovne grobnice u Kevljanima

ZAMISLI.BA: Predviđeno je da centar ima smještajni kapacitet od 13 ležaja, kafić, prostor za performanse, salu za konferencije, pozorišne predstave i kino projekcije, te da će zadovoljiti socijalnu komponentu tako što će lokalnim proizvođačima omogućiti da izrađuju rukotvorine i slične proizvode. Imaće oko 380 kvadrata korisne površine u pet spojenih objekata koji će obgrliti ostatke ove ruševne kuće, oko čega je bilo rasprava, jer je među autorima bilo i učesnika iz porodica koje su bile dio ratnih dešavanja.

Pervanić: Ja uvijek kažem da mi nismo tu da ubadamo nekog prstom u oko. Ne koristimo prošlost da bismo se obračunavali s nekim, nego da bismo poučavali. I ova tu kuća sigurno ima svoju istoriju. Ja bih volio da nađem nekoga iz te porodice da čujemo njihovu priču da bismo je onda mogli prepričati našim posjetiocima. To je bila kuća jednog doktora, čini mi se da se zvao Ejdo. On je, koliko znam, umro, a čuo sam da mu sin radi za gradonačelnika Čikaga. Mene zanima zašto je pravio kuću tu u selu, a bio u Tuzli ljekar. Da pokažemo da ovdje imamo prošlost, a ne da priča o mirovnom centru počinje od velikih poplava 2014. godine.

Razgovarala: Katarina Panić

Fotografija: Katarina Panić

TEMPLEJT na srpskomRES

Radionice

baner

Saint Art Designs / Web Development

Saint Art Designs / Web Development

Prijatelji sajta

Safe Journalism HND Solidarna Actat Kvart komesarijat-za-izbeglice XXZ Pescanik logoo mirc NGTim