„Most bez kraja i početka“
Započet još 2004. godine, most koji spaja meštane pet leskovačkih sela sa njihovom obradivom zemljom nikada nije završen. Most koji liči na svemirski brod u sred ničega, meštani ipak koriste svih ovih godina.
Jovica Tošić iz sela Donje Krajince kod Leskovca, živi sa jedne strane Južne Morave, a zemlju za poljoprivredu ima s druge strane reke, kao i ostala domaćinstva u selu, oko 200 njih. Da bi došao do nje, Jovica mora ili da pregazi reku, ili da pređe preko mosta koji već 14 godina stoji nezavršen. Ali most nije lako preći jer je 6 metara iznad rečnih obala, pa se do njega dolazi merdevinama i to sa obe strane. Kad u polje ide sam, ovaj 68-godišnji deka bira penjanje, ali kada vodi stoku – mora da se pokvasi.
„Kad je velika voda, samo gledamo, ne možemo da pređemo na drugu stranu. Kad je niža Morava, gazimo pešice sa stokom, traktorima preko vode. Drugi prolaz nemamo. Nekad je postojao drugi put, ali je propao i ne može više da se prođe. A nema kuće u selu koja nema zemlju tamo“, kaže Jovica Tošić.
Ne samo njegovo selo Donje Krajince, nego meštani ukupno pet sela imaju potrebu da svakodnevno prelaze Južnu Moravu kako bi došli do svojih imanja, do ukupno tri stotine hektara obradive zemlje s druge strane reke. Drugog puta nema, osim autoputem što je krajnje opasno.
„Od moje kuće do zemlje ima oko 2 km preko ovog mosta, a okolo putem ima više od 20 km. Kad moram putem, rizikujem i svoj život, i život stoke – do sad su mi zgazili 5 ovaca“, kaže Jovica.
Međutim, ni most nije bezbedan, merdevine su vrlo visoke i nespretno sklepane, a najčešće je vrlo prometan jer preko njega idu čitave porodice do svog imanja.
„Meni pomažu sin, snaja, žena, i dva unuka, pa svi idemo tuda, preko mosta i merdevina. Ima jedan deda iz sela Mrštane, jedva da je živ, ima preko 80 godina, ali i on se penje ovde da bi došao do vinograda. Uopšte nije bezbedno, i sami vidite da nije bezbedno. Ovo je krš! Malo teži čovek da stane na merdevine i ode sve u pizdu materinu! Ja tamo imam pšenicu, kukuruz i vinograd na tri hektara, a sve će mi propasti jer ne mogu u svakoj prilici da odem da vodim računa o tome“, kaže naš sagovornik koji je sa unukom došao da izvede ovce na ispašu.
Most u sred ničega, bez kraja i početka, liči na svemirsku letelicu koja se upravo spustila preko reke. Ova svemirska letelica stoji još od 2004. godine između sela Donje i Gornje Krajince nakon što je dve godine ranije potpisan sporazum između Republičke direkcije za puteve i Opštine Leskovac. Sporazumom je dogovoreno da će 85% investicije vredne nešto manje od 30 miliona dinara finansirati Republička direkcija za puteve, a ostatak Opština. Posle sporazuma, potpisan je i ugovor, a u igri je bilo još nekoliko mostova na Južnoj Moravi. Svi ostali mostovi su završeni, ali ne i ovaj. U međuvremenu, promenile su se i institucije između dve strane potpisnice, a i njihove nadležnosti.
„Tadašnja Republička direkcija je preuzela obavezu ne samo da plaća ovih 85%, nego da izradi glavni projekat na osnovu kog bi se izvodili radovi, projekat sa tehničkom kontrolom, kao i da vrši stručni nadzor. Javno preduzeće Direkcije urbanizam i izgradnja iz Leskovca je preuzelo obavezu samo da nakon ispostavljene situacije, overene od strane stručnog nadzora koje ja angažovala Republička direkcija plati 15% srazmerno situaciji. Za završetak tog ugovora mora Republička direkcija da završi celu priču, a naslednik te Republičke direkcije je JP Putevi Srbije“, kaže direktor JP Direkcija urbanizma i izgradnje Novica Nikolić.
„Da bi se most završio, radovi na samom mostu, da bi se uradili prilazi, neophodno je negde oko 65 miliona dinara po sadašnjim cenama koje imamo na tržištu“, dodaje Nikolić.
Kako je za ovih 14 godina preduzeće u Leskovcu dobilo druge namene, više nije nadležno za tih davno dogovorenih 15% od ukupne sume novca i ne raspolaže više sredstvima koje može da ulaže u izgradnju. „Opet ponavljam, sve do kraja su morali da urade iz Puteva Srbije – jer da jesu, ovo preduzeće bi bilo u obavezi da završi započeto“, naglašava direktor leskovačke Direkcije za urbanizam.
S druge strane, u JP Putevi Srbije tvrde drugačije, a odgovorili su samo na ona pitanja koja im se dopadaju. Oni kažu da je glavni problem bio neusaglašenost dva sela oko pristupnih puteva.
„Da bi bio osposobljen za saobraćaj, neophodno je izraditi nasipe navoza na mostu, do 5.5 metara visine u dužini do 500 m, uraditi elastične ograde, asfalterske radove i završiti preostale radove na mostu po projektu. Ističemo, da bi most bio u funkciji, neophodna je i izrada pristupnog puta, tj. priključak ovog dela saobraćajnice sa lokalnim putevima, a za to je neophodna eksproprijacija i dodatne investicije što je u nadležnosti lokalne samouprave“, kažu u ovom preduzeću.
Nisu međutim odgovorili na pitanja gde treba da bude kraj mosta sa obe strane, ko treba da finansira završetak i koliko, i ko bi bio odgovoran za eventualnu nesreću s obzirom na to da su merdevine sa obe strane mosta veoma nestabilne.
Dok prebacuju odgovonost i nadležnosti jedni na druge, u svakom trenutku neko se nalazi na merdevinama. Tu je i Luka Stančić, dvanaestogodišnji dečak koji svakodnevno pomaže svojima u polju, a često prelazi most i sa drugovima.
„Svaki dan idem da sređujem vinograd, a pomažem i oko kopanja kukuruza. Sigurno 5 puta dnevno idem gore – dole. Nije me strah da prelazim most, ali mnogo puta se desilo i da se merdevine polome. Tad mi baš i nije svejedno“, kaže Luka.
Jovica Tošić s početka priče kaže da bi ovaj most spasio mnogo domaćinstava iz 5 okolnih sela, iako „spaja“ samo dva.
„Ovo je most... zlata vredan. Sad je pola imanja neobradivo! To da se napravi.. to bi bila sila, svako ima interes, nema ko nema imanje tamo, i Donje i Gornje Krajince, Mrštane, Bratmilovce i Nomanica, čak i Manojlovce – to su sve sela iz kojih ljudi moraju do svoje zemlje. Moje selo ima 175 domaćinstava, a porodica još i više, a Mrštane na primer ima 500 domaćinstava. Most je stvarno preko potreban!“, tvrdi Jovica Tošić.
Da li će se ikada završiti to što sada zovu mostom, ni jedna nadležna institucija nije umela da odgovori. Čak i sada kako stoji iznad Južne Morave, bez početka i kraja, meštanima pet leskovačkih sela je veoma koristan jer im skraćuje maršutu. Dok se lokalna samouprava i država dogovore šta je čija nadležnost, oni nastavljaju da se penju merdevinama do njega više puta dnevno, bez obzira na to što je nebezbedno. Najveći im je problem kako kažu stoka kojoj treba sveža trava na pašnjacima koja se nalaze preko reke, a do koje ne mogu da stignu.
Piše: Jelena Đuikić Pejić