Mladi su budućnost za zapostavljena sela
Obeshrabrujuća statistika već godinama ukazuje da srpsko selo nema budućnost. Prema stručnim procenama, oko 200.000 hektara u Srbiji je neobrađeno. Mladi masovno odlaze iz sela, ali ima i obrnutih primera.
Ceh migracija prethodnih decenija „najskuplje plaćaju“ ruralna područja, koja ostaju „na čuvanje“ najstarijima. Dok stručnjaci ocenjuju da će narednih desetak godina oko 1200 sela ostati bez ijednog stanovnika, nada za srpsko selo i dalje postoji. Uz pomoć udruživanja i uz državne subvenice pojedini mladi odlučuju se da ostanu i nastave porodični posao, neki tek počinju da uče osnove poljoprivrede, dok ima i onih koji selo biraju zbog mira, zdravlja i jeftinijih nekretnima.
Porodica Milovanović – Canić posle 15 godina konačno ima svoj krov nad glavom. Jelena i Adriano u Niš su došli kao studenti. Tu su ostali, venčali se i dobili dete. Poslovi koji omogućavaju i rad od kuće, želja i zdravijom sredinom i naravno, niža cena nekretnine bili su presudni za jednu od njihovih životnih odluka. Iako ne planiraju da uplove u svet poljoprivrednika, kupili su kuću u selu Trupale u okolini Niša.
„Nakon karantina kada smo bili zatvoreni u stanu, suprug i ja smo rešili da se osmelimo i kupimo kuću. Kako nismo imali puno ušteđevine, a ni neke finansijske mogućnosti, krenuli smo prvo da razgledamo kuće u niškim naseljima i okolini, ali smo ubrzo u banci saznali da se za one u naseljima teško dobija kredit, a da za kuću na selu uopše i ne postoji ta opcija. Onda je jedino rešenje bilo, koliko para, toliko muzike. Tako da nam je jedina opcija bila kuća na selu”, kaže Jelena Canić Milanović.
Kriterijumi za njih bili su jasni – kuća sa dvorištem, da selo bude blizu Niša i da bude “živo”, kao i da put do grada bude dobar.
“Gledali smo, tražili i na kraju našli kuću u selu Trupale. Svidelo nam se što se do grada stiže za oko 15 minuta kolima, što često ima autobusa, kao i to što je tu lepa škola puna dece. Takođe, na ulici su deca, što znači da ovo selo još živi, da ljudi ne odlaze iz njega, već dolaze”, priča Jelena.
Komšiluk nije krio iznenađenje što im dolazi mlada porodica koja nikada ranije nije imala veze sa selom. Pokazali su gostoprimstvo i bili su tu da se nađu kada su krenuli radovi oko kuće. Uz podršku i pomoć, donosili su im i jaja, jabuke i druge domaće proizvode. Radovi još nisu gotovi, ali mir porodičnog doma je već tu. Četvorogodišnju ćerku Martu neće prebacivati u drugi vrtić, jer ne žele da menja sredinu. Kada dođe vreme za školu, preći će u Trupale.
“Još nismo sve sredili, to je dug proces, ali nam je važno da imamo svoje dvorište i svoju slobodu. Možda na proleće posadimo neko cveće da ulepša sve to, a možda i neku jagodu, paradajz i papriku. Ne planiramo da se bavimo poljoprivredom, nije to razlog što smo ovde. Naš mir koji imamo svaku noć kada legnemo da spavamo je neprocenjiv. Nema galame, a i vazduh je čistiji na selu”, zadovolno kažu Milanovići.
Za razliku od njih koji su iz grada došli u selo, tridesetosmogodišnji Miloš Gocić nikada nije ni želeo da napusti svoju Mezgraju. Na porodičnom imanju nastavio je nimalo lak posao. Sa svojom suprugom, bratom i njegovom suprugom održava farmu i obrađuje 100 hektara zemlje. Nemaju radno vreme, ni godišnji odmor, samo beskonačan radni dan koji nekad i počinje i završava se po mraku.
„Kada je sezona, nema predaha. Čini se da radimo i noću. Gajimo kukuruz, pšenicu, detelinu, negujemo i pazimo 40 krava, imamo i ovce. Pored imanja koje smo nasledili, uzeli smo da obrađujemo i imanje koje je pod zakupom. Stajanja nema, jer nema ko da vas odmeni“, kaže Miloš.
Iz celog sela samo još nekoliko porodica se bavi poljoprivredom za prodaju i to na zemlji koja nije njihova. Za to se uglavnom odličuju mlađi, kojih na selu nema baš mnogo, objašnjava naš sagovornik. Ostali rade samo za svoje potrebe, na onoliko zemlje koliko poseduju. Ipak, objašnjava on, iz više razloga je dobro da se poljoprivredom bave mlađi ljudi.
Poljoprivrednik danas pre svega mora biti i tehnološki pismen, mora da prati pozive i konkurse koje lokalne samouprave i država nude. Takođe, mora da prati i standard kako bi se roba prodala”, kaže on i dodaje da su zahvaljujući jednom takvom konkursu opštine Crveni krst obezbedili novac za kupovinu junica iz inostranstva i mlekovoda. Time su postigli veću proizvodnju mleka, i sebi omogućili veće tržište i bolji plasman.
Ova opština koja na svojoj teritoriji ima 23 sela, svake godine opredeljuje novac za različite namene kako bi život u tim selima bio kvalitetniji i lakši. Ove godine, uložili su devet miliona dinara na izgradnju puteva kako bi prilaz njivama bio lakši. Predsednik opštine Crveni krst Miroslav Milutinović kaže da se subvencionisanje isplati višestruko – udvostručeno je ratarstvo i vinogradarstvo, osnovane zadruge, a sve to u cilju da sela nastave da žive, a omladina ostane da obrađuje svoju zemlju.
Svaka pomoć je dobrodošla, kaže naš poljoprivrednik, i on koristi sve što je na raspolaganju. Tu spadaju i saveti koje može da dobije od Savetodavne stručne službe koja je svakondevno na terenu, bilo da je reč o uzgoju pšenice ili nečem drugom.
“Iako ovaj posao radim od kad znam za sebe, neko je za sve to učio i školu i može da mi da odličan savet. Mi ne obrađujemo malo površine. Živimo od prinosa i plasmana, ne smemo da se igramo, niti da da rizikujemo. Zato su nam savetodavci dragoceni”, kaže Miloš.
Za one koji razmišljaju da se upuste u svet stočarstva i poljoprivrede, Miloš ima jasnu poruku.
“Profit je mnogo manji od truda i ulaganja. Ja sam od detinjstva u ovom poslu, mogu da kažem da pristojno živimo uz veliki rad. Imam 38. godina i tek sada se usuđujem da kažem da sam zadovoljan poslovanjem”, ocenjuje Miloš.
Iako mnogi smatraju da na selu svi mogu sve da rade, Gocići su se odlučili samo za stočarstvo, obradu pšenice, kukuruza i deteline. Kažu da proizvodnjom voća i povrća ne bi mogli da postignu kvalitet. Upravo to savetuje i drugima – onaj ko reši da mu poljoprivreda bude posao, neka se odluči za jednu granu i i neka joj se posveti i izučava.
“Za razliku od nas, mnogi ljudi iz sela odustali su od poljoprivrede i zaposlili se u fabrikama koje su u Nišu otvorene poslednjih godina. Brat i ja nikada nismo razmišljali u tom pravcu, radimo ono što volimo a to je danas velika sreća”, zaključuje Miloš.
Autor: Milica Milojević Kostić
Tekst je deo projekta "Možeš i da ostaneš" koji je podržan od strane Uprave za kulturu grada Niša u okviru Konkursa za sufinansiranje projekata proizvodnje medijskih sadržaja u 2020 godini.