Sećanje na 7. maj
Proleće u Srbiji uvek budi posebnu tugu među građanima. Nišlijama je najtužniji 7. maj kada je na centar grada u sred dana bačeno oko 1.000 kasetnih bombi.
Tog 7. maja 1999. godine, Nišlijka Gita Jović otišla je na posao kao i svakog drugog dana. Bio je to petak i dan kada je poslednji put bila stomatološka sestra.
„Sećam se kao da je juče bilo. Bio je tmuran neki dan“, počinje Gita koja danas ima 59 godina. „Čuli su se mlazevi aviona, neka galama. Mislila sam, negde će da odu. Odjednom, u desnoj nozi sam osetila jak bol. Tog trenutka mi ništa nije bilo jasno, a onda sam shvatila da nas bobarduju. Ja sam bila ispred ambulante, htela sam da pređem ulicu da se sklonim od velikih stakala na ambulanti. Skonila sam se ispred jedne kuće, ispod ograde sam legla na zemlju. Gledam levo i desno, i vidim svi panično trče i viču. A onda je naišao još jedan nalet aviona. Vidim jednu ženu koja kao da „pliva“ u vazduhu, i shvatam da je pogađaju geleri“, priseća se Gita tog kobnog dana.
„Dozivala sam pomoć, pokušavala sam da puzim. Tog trenutka nisam ni znala da sam povređena. A onda sam povukla svoju nogavicu – vidim samo kosti. Tada sam shvatila, od noge nema ništa. Ispred mene je goreo auto. Vidim policajca, mašem mu, dozivam upomoć, on priča na toki-voki. Niko ne izlazi ni iz ambulante. I dalje su padale neke grudve – te kasetne bombe. Jedna padne ispred mene. Trgnem se i nastavim da vičem. Jedna koleginica je konačno čula dozivanje. Posle mi kaže da me nije prepoznala jer sam bila crna k’o gar. U tom trenutku stižu kola hitne pomoći, policajac je pritrčao i iz obližnjeg bifea strgao sa stola stolnjak i zavezao mi nogu. Osetila sam kako se sve brzo dešavalo kada su me uneli u kola“, priča nam Gita.
Sve ovo trajalo je 10 minuta kada je centar Niša bombardovan na 3 lokacije. Od 11.30 do 11.40 pre podne – sve je bilo gotovo. Na mestima gde je najveća gradska pijaca, zgrada Univerziteta, niški kej i tvrđava, gradska bolnica – mestima sa pregršt ljudi. Tog 7. maja poginulo je 15 ljudi, među kojima jedna trudnica u 7. mesecu trudnoće. Prvi put posle II svetskog rata, bombardovan je jedan grad u sred Evrope. Gita Jović je imala sreće.
„Sutradan kad sam se probudila... Nisam znala koliko će morati da me seku... Zavirila sam ispod čaršava. Vidim umotan patrljak umesto desne noge. Leva puna fiksatora. Tada su mi objasnili – druga noga je visila na koži, oni su dodavali kosti i pokušavali da je spasu da ne ostanem u vidu trupa. Vidim da sam spašena. Luda sreća, telo nije odbacilo nogu.“, priča Gita.
Bolnički dani predugo su trajali, a posebno oni kada je na razboju ponovo učila da napravi korak. Kaže da i danas ima puno problema zbog mnogo gelera u telu, teško joj je da koristi protezu jer je žulja. Ne može da hoda ni sa štakama dugo, pa njih koristi samo kod kuće. Tek je u prethodnih nekoliko godina počela da izlazi iz svog stana jer zgrada u kojoj živi dugo nije imala arhitektonski prilaz za osobe sa invaliditetom, pa je 7 velikih stepenika u zgradi u kojoj živi bila nepremostiva prepreka za nju. Osećala se kako kaže, kao u zatvoru.
To je i jedan od razloga zašto je dugo živela u svoja četiri zida, sa suprugom i sinom koji je te ’99. godine imao samo 5 godina. Iako joj je prva pomisao bila „Sve je presečeno. Nemam nogu, od posla nema ništa, a ja sam volela svoj posao“, sin joj je bio najveća snaga. Shvatila je da mora da se pomiri sa tim da će ostatak života provesti znatno drugačije. Ipak, nije bilo lako, prolazila je kroz razne faze. I svakog maja oseća se isto – prazno i ljuto.
„Moja ambulanta obeležava taj dan, i uvek me zovu da dođem. Bila sam nekoliko puta, i nisam mogla više – oni se vesele i to je u redu, ali ja njima ne mogu da objasnim da meni nešto nedostaje da se veselim sa njima“ – drhtavim glasom priča Gita. „Oni mene vide živu, ja njih vidim žive, ali ja imam nedostatak neki, i prazninu“, kaže ona i dodaje da je jedina iz ambulante ranjena. Dodaje i da je ljuta što su nedužni ljudi stradali tada.
„Strašno osuđujem NATO. I nikada nisam volela tadašnjeg predsednika Miloševića, njegovu politiku, ali to ratovanje – šta će nam to? Ako nekog treba da napadaju, nek napadaju njega, zašto nas nedužne ljude?! Mi smo radili sve isto što i svakog dana, išli na posao, živeli kako smo znali i umeli. Strašno je to šta smo prošli“, smatra Gita.
Gita Jović bila je jedna od mnogobrojnih povređenih nedužnih Nišlija tog 7. maja. Obična građanka kojoj je kasetna bomba promenila fizički opis, otežala život njoj i njenoj porodici. To se međutim desilo i iskusnom demineru Vojske Jugoslavije. Takođe posvećen svom poslu, Slađan Vučković, vazduhoplovno – tehnički zastavnik prve klase, već 19 godina je u invalidskoj penziji, iako ima samo 51 godinu. U odnosu na Gitu, Vučković je ranjen nedelju dana ranije, 25. aprila.
Još 4 dana pre bombardovanja Srbije koje je počelo 24. marta Vučković bio je na redovnoj vežbi za razminiranje. „Nisam imao pojma da će početi bombardovanje. To veče 24. marta mi je bilo jedno od težih u životu jer sam bio udaljen na terenu. Kući: supruga, ćerka 10 godina, sin 5 godina – kako će se snaći“, priseća se on.
„Tog 25. aprila na Kopaoniku sam razminirao 106 bombi. Ostala je još jedna, poslednja i nakon toga nam je naređeno povlačenje. Odjednom čujem eksploziju. Ja ležim na zemlji. Ustajem, pogledam, nemam desnu ruku, krv lije, a kako je bilo hladno, bio sam u pilotskoj jakni, a preko nje u bundi. Stavim to na ruku da zaustavim krvarenje. Za levu ruku se ne sećam, kasnije sam čuo da nije bila pokidana odmah, ali da su morali da je amputiraju. Sećam se da sam ustao i trčao, ekipa je bila na nekih 150 metara od mene. Kroz zujanje u glavi čujem njihovo navijanje „To Vučko!“ . Zato što sam ustao. Posle takve eksplozije niko ne ustaje“, objašnjava on.
Nakon operacija bio je načisto: amputirana mu je desna podlaktica, leva šaka, pokidani su mu mišići i ligamenti desne noge, povređena leva strana lica i izgubio je sluh na levo uvo 100%. Kasnije je čuo da je sanitet koji ga je prevozio do bolnice imao udes i da su se „tumbali“ i upali u jarak, a da su ga do najbliže kruševačke bolnice prevezla policijska kola. Tog dana je imao (ne)sreću dva puta.
Iako svestan situacije u kojoj se nalazi, bilo je dana kada je kao i Gita živeo povučeno. Tek 2007. godine, u njemu je nešto prelomilo kada je dobio poziv za učešće na Konferenciji zemalja ugroženih kasetnom municijom koja se održavala u Beogradu, a tada je nastala i inicijativa da se pokrene Konvencija o zabrani kasetne municije. Slađan Vučković je tada odlučio - pošto više nije oficir i pošto je osetio sve strahote kasetne bombe, svoje vreme će posvetiti tome da se Srbija, ali i ostale zemlje očiste od preostale kasetne municije i da se ona više nikada ne upotrebljava.
„Jer ona nije odbrambeno sredstvo. Ona je dizajnirana tako da može i mnogo godina nakon što je bačena da ubije, i to nedužne. Ima ih raznih, u zavisnosti od proizvođača, ali sve one su u bojama - narandžasta, žuta, ljubičasta da izazove radoznalost kod ljudi, posebno dece. Kasetna bomba je jedan kontejner u kome se nalazi u zavisnosti od proizvođača i do 800 malih bombica. Svaka od tih bombi pokriva površinu otprilike fudbalskog terena, a nikad ne bace jednu, i onda možete misliti koje je to zlo!“, objašnjava bivši deminer i dodaje:
„Otprilike svaka od njih ima 2.000 malih gelerčića koji su težine do jednog grama i razvijaju neverovatnu brzinu oko 2.000 metara u sekundi, svaka od njih. Šta to znači? Prilikom udara svakog malog gelera sa velikom brzinom u telo, na svaki otpor bilo koje kosti, on dobija uvijajuću putanju i apsolutno razara kompletan organizam. Namerno su napravljene da ne eksplodiraju prilikom udarca u zemlju da bi u borbenim dejstvima bili zapreka, dakle minsko polje ili da stradaju nedužni ljudi. Statistike pokazuju da od kasetnih bombi stradaju civili, više od 90%, a od toga više od 80% deca. Pa vi vidite koje je to zlo!“ ponavlja on.
U okviru Handicap International iz Belgije, Slađan Vučković je postao zagovarač zabrane i od te 2007. bori se da i Srbija potpiše Konvenciju o kasetnoj municiji. Ni danas mu nije jasno zašto je ovu Konvenciju potpisalo 120 zemalja sveta, ratifikovalo 103, a Srbija kao zemlja žrtva to još uvek nije uradila.
„Jedine u regionu nisu potpisale Rumunija i Srbija, a Srbija je i dalje pokrivena neksplodiranim kasetnim bombama i pravi ogroman problem: mnogi zemljoradnici ne mogu da obrađuju svoju zemlju, ne zna se koliko je neeksplodiranih bombi u Dunavi i Savi kao plovnim putevima, one prave problem i šumarima. Kako će neko da gradi fabriku na nekom mestu ako se nalazi u kontaminiranom delu zemljišta?! Smatra se da je u Srbiji 3 miliona kvadratnih metara i dalje kontaminirano kasetnom municijom“, kaže Vučković.
Srbija se odavno više ne bavi ovim problemom, a potpisivanjem Konvencije morala bi da očisti teritoriju i prestane da skladišti zaostatke koje ima iz prethodnih ratova. „Zašto ih čuva ako se one ne upotrebljavaju na svojoj teritoriji za odbranu, već isključivo na tuđoj“, pita se glasno.
Slađan Vučković kao deminer morao je biti svestan da može da mu se desi povreda kakva ga je zadesila, pa ipak veoma je ogorčen što je te ’99. i tog 7. maja stradalo puno nedužnih ljudi. Taj čin osudio je i Amnesty International, a Srbija osuđuje samo 7. maja svake godine kada političari dođu u Niš da odaju počast stradalima i da „podsete“ javnost na strašne dane tokom bombardovaja Srbije. A sutradan, sve ostaje po starom.
Tekst i foto: Jelena Đukić Pejić