Spasavanje štenaca odredilo njegov životni poziv, danas čuva 800 pasa
Zahvaljujući požrtvovanju Saše Pešića, u poslednjih deset godina sa niških ulica i od nesavesnih vlasnika spaseno je oko 1.200 pasa - 400 ih je udomljeno, a još 800 dom čeka u improvizovanom azliu, čuvenom među ljubiteljima životinja širom sveta.
Saša nije slutio da će spasavanje i čuvanje pasa biti njegov životni poziv, a sve je počelo kada je 2008. godine pored Nišave i na đubrištu pronašao 12 napuštenih štenaca. Okupio ih je na jednom mestu i počeo da brine o njima. Sve je to, kaže on, bilo spontano i slučajno.
"Napravio sam im kućicu i tako, malo po malo, ulazio polako u celu situaciju. Nisam bio svestan da će sve ovo da se odigra na ovaj način, samo sam razmišljao kako da ih spasim i da im pomognem", priča Saša.
Za dve godine okupio je oko 60 pasa kojima je trebala pomoć, pa je počeo da traži bolje i veće utočište za njih.
"Tražio sam na periferiji grada napuštene placeve gde da ih prebacim, nisam mogao da nađem. Slučajno sam našao ovde u konjačkom klubu staru nadstrešnicu, pitao sam tada vlasnika i on je pristao", seća se Saša 2010. godine.
Danas, na prostoru iza niške Tvrđave, živi 800 pasa. Uz pomoć osam radnika, Saša brine o tome da se svaki pristigli pas oporavi od povrede ili eventualne traume, da se socijalizuje i zaštiti vakcinom, a krajnji cilj je da mu se pronađe nova porodica.
Dok se na to čeka, redovno dobijaju hranu, uvek ima sveže vode, spavaju u čistim boksevima, a azil je jedinstven po tome što psi u njemu slobodno šetaju po 8 sati dnevno. Svi radnici ulažu napor da se svakom psu, kako kažu, zaleče baš sve rane, a o njihovoj predanosti poslu svedoči činjenica da ime znaju baš svakom stanaru azila.
"Svaki pas ima svoje ime, za svakog psa se zna karakter, za svakog znam gde sam ga spasio i kako. Sve to jeste teško, ali krajnja nagrada je kad vidim psa, kog sam spasio od sigurne smrti, udomljenog, gde uživa u svim kućnim uslovima, spava u krevetu, član je porodice", kaže Saša.
Za svakog psa vezana je, kaže, poneka dirljiva priča, ali najsrećniji je kada govori o sudbini zlatnog retrivera Lea, kog je zatekao vezanog na lancu i obolelog od parvoviroze. Na dojavu komšinice, otišao je po njega, uspeo da ga izleči, posle nekoliko meseci i udomio, i to kod vlasnika fabrike za preradu ribe iz Belgije.
"Na kraju je Leo otišao kod njega, sad se vozi u autu, jede najskuplju ribu i uživa. A čekala ga je sigurna smrt. To je jedna od priča koja mi daje snage da radim ovakav posao. To je najveća nagrada, kada se neko spasi od smrti i pruži mu se najbolji život koji može da ima", govori Saša.
Čuvati ovoliko pasa, priznaje, nimalo nije lako. Redovno stižu donacije "ljudi dobre volje" iz inostranstva, ali one nisu dovoljne za sve izdatke.
"U proseku treba oko 400 grama hrane po jednom psu dnevno. Pomnožite sa 800, dobićete 320 kilograma. Ako uzmemo u obzir da jeftinije granule koštaju do 1 evro, ispada da je bar 300 evra potrebno na dan", priča naš sagovornik.
Pošto je toliko novca nemoguće obezbediti, Saša je prinuđen da psima daje drugu vrstu hrane.
"Kupujem staro pecivo iz pekare, preko zime uzimam i meso koje kuvamo u kazanu. To je najjeftinija varijanta i za to je čak problem da se obezbedi novac", priznaje Saša.
Sada se, dodaje on, nalazi u situaciji iz koje ne može, ali i ne želi, nazad.
"Oko 90 posto pasa stigne povređeno, ili su ih udarila kola ili imaju druge povrede. Mršavi su, bolesni, ostavljeni kao štenci. I da ih tog momenta ne spasim, ne bi bili živi. A kad sam ih spasavao, nisam uvek imao uslove za to, ali morao sam da se snalazim. Svaki dan je bio napet", ističe Saša.
Tako je i dalje, ali je i motivacija da za spasene pse "izvuče maksimum" sve veća, pa je njegov cilj da sagradi veliki azil koji bi isupnjavao sve standarde da bude legalizovan i registrovan. Planira da se angažuje i na edukaciji vlasnika.
"Mnogo ljudi pogrešno čuva pse, ne zna njihovu psihologiju. I na tome treba najviše da se radi. Ako se čuvaju psi u azilima, to ne treba da budu logori za pse, oni ne treba da trpe torturu, žive u očajnim uslovima i budu depresivni jer nisu slobodni", objašnjava Saša.
Njegov azil, u kom su psi zadovoljni, primer je, kaže, da se sve može ako se hoće. Žao mu je što, i pored zalaganja, njegov rad u Nišu i Srbiji nije priznat kao u inostranstvu. Na takav zaključak navodi ga činjenica da domaćih donacija uopšte nema. S druge strane, podrška ljubitelja pasa širom sveta je stalna. Najviše su pomogli pre 4 godine kada su organizovali protest na društvenim mrežama i pomogli da gradska vlast odustane od ideje da azil iseli sa gradskog zemljišta.
Piše: Sanja Janačković
Foto i video: Saša Đorđević