„O tome sam sanjao još kao dete“
Na ovom mestu uživao je još kao dete na putu do škole, a već decenijama uživa u onom što je napravio i sjedinio sa onim što najviše ceni – sa prirodom.
Skoro neprohodan put do kuće
Sa 12 metara visoke stene koja se nalazi u blizini Bele Palanke već 40 godina viri jedna kuća.
Put do nje nije jednostavan, delom se ide asfaltnim putem, delom makadamom dok se ne dođe do velike strmine – onda ne postoji drugi način osim pešice.
Puca pogled na jezero i okolna brda
Kuću u steni sagradio je Miroslav Pavlović iz obližnjeg sela kada je imao 25 godina.
„To je bilo ostvarenje mog dečačkog sna, jer sam kao dete obožavao da dolazim na ovu stenu sa koje se vidi i Divljana i Divljansko jezero i lepote Suve planine. Predivna panorama“, kaže Miroslav i dodaje „Ovde sam jedno s prirodom“.
Građevinski radovi najteži
Miroslav i danas uživa u pogledu i posmatranju okolnih brda i jezera, jednako kao u vreme kad je bio dečak. Priseća se ogromnog napora da se kuća izgradi. „Najteži deo posla je bio da se sav materijal iznese do stene.
Nekad je i po petnaest ljudi na leđima u džakovima nosilo beton do gore koji smo mešali u mešalici u selu, a od sela dovozila zaprežna kola. To je bilo ludo“, priča kroz smeh.
Krov kuće pričvršćen za stenu
Trebalo mu je tri – četiri godine da napravi ovu fascinantnu kuću koju opkružuje visoka stena. Pod je na 8 metara visine, a ploča iznad plafona naleže na gornji deo stene visoke 12 metara.
U njoj je nekada živeo, a veći deo vremena je koristi kao vikendicu. Miroslav živi u Beloj palanci koja je udaljena od ovog mesta tek 10ak kilometara, ali na svoju stenu dolazi kad god može.
Lično napravio mešalicu na ručni pogon
Još od kako je gradio svoju kuću, Miroslav se bavi građevinom, iako nije školovan za to. Ipak, samouki talentovani građevinac ima dosta posla, traže ga u Palanci, ali i u okolnim mestima, pa često putuje.
Svuda je tražen, a da bi mogao da radi i tamo gde nema struje, kao što je slučaj kod njega, napravio je i mešalicu na ručni pogon kojom kako kaže radi jednako brzo kao električna.
Usamljenik sjedinjen sa prirodom
Iako je stalno okružen ljudima, Miroslav je usamljenik i ovo mesto je jedino u kojem uživa. „Ja vidim ljude, ali ih ne razumem. Ja sam čovek prirode. Ja u stvari vidim samo prirodu, ona me jedino zanima.
I to građevinarstvo pokušavam da stopim s prirodom jer njoj se moramo prilagođavati. Priroda je uslovila i izgled moje kuće“.
Konstantno radi oko kuće
Kuća je morala imati lep raspored da bi bilo prijatno u njoj, ali je morala biti i sunčana. Izvodio sam stvari koje niko ne može da shvati, dovodio sam svetlo iz raznih uglova preko krova da svaki deo kuće bude svetao“; objašnjava on i dodaje da kad god dođe, uvek uradi neki bitan posao.
Sada sređuje stazu do kuće kako bi umesto peške, do nje mogao i traktorom.
Ćerka i unuka jedini gosti
U posetu mu često dolazi ćerka Božica i četvorogodišnja unuka Eva. I Božica svoje slobodno vreme obožava da provodi u ovoj kući da se skloni od gužve.
Za kuću je veže celo detinjstvo koje je provodila ovde, a seća se da u vreme kada je bila uzrasta kao njena ćerka sada nije ni smela da izađe na terasu jer se plašila provalije nad kojom kuća stoji.
Detinjstvo je lepše u prirodi
Osim što voli da dođe zbog sebe i mira koji joj nudi priroda, Božica dolazi često zbog ćerke jer ne želi da živi ispred kompjutera kao što je to danas među decom uobičajeno, već da uživa u prirodi, druži sa životinjama i bude na svežem vazduhu.
Sve što je potrebno
Malena kućica u steni ima jednu prostoriju od 8 kvadratnih metara.
U njoj se nalaze sto, tri stolice, police i viseći kuhinjski element sa najosnovnijim potrepštinama. Ogledalo visi sa jednog od tri drvena zida u kući, a sa četvrtog betonskog rasklapa se krevet za spavanje. Za Miroslava je to i više nego dovoljno samo zato što se sve to nalazi u prirodi.
Malo ko zna za kuću u steni
Seća se da kad je ovaj poduhvat započeo, nije imao odobravanje niti porodice, niti okoline, ali kako je vreme odmicalo, to se menjalo.
Priroda je za njega, kako stalno ističe jedino u šta se razume, pa mu je ova kuća jedino utočište. Iz daljine se ne vidi, već tek sa nekoliko mesta sa brda, a sam pogled i na kuću i iz kuće oduzima dah.
Autor: Jelena Đukić Pejić