Jelena Đukić Pejić - Ne želim nikada da stanem
U želji da proniknem u sve kutke novinarske profesije, popričala sam sam Jelenom Đukić Pejić, glavnom i odgovornom urednicom Medijskog istraživačkog centra, i dopisnicom nemačke medijske kuće Deutsche Welle.
Za dvadeset godina, koliko se bavi ovim poslom, Jelena se oprobala u gotovo svim vidovima novinarstva. Od svojih početaka i rada na televiziji, preko radio voditeljstva na City radiju Niš, rada za dopisništva nemačkih javnih servisa WDR Cosmo radio i Deutsche Welle, zatim rada na portalu Medijskog istraživačkog centra, pa sve do fotografije i foto-novinarstva, Jelena pokazuje jednaku strast prema novinarstvu u svim oblicima.
Šta za vas znači biti novinar?
To je kompleksno pitanje. Za mene je novinarstvo, pre svega, neverovatna ljubav. Mislim da, da bi bio novinar, osim što treba da budeš vredan i da radiš kako treba, moraš mnogo da voliš taj posao. Biti novinar znači biti na mestima gde drugi ljudi ne mogu da budu, ispričati priče do kojih drugi ne mogu tako lako da dođu, upoznati mnogo ljudi, deliti iskustva, preneti to široj javnosti. To je, u suštini, način da izveštavajući upoznaš što više ljudi i radiš nešto vrlo korisno.
Kako ste došli do toga da se bavite novinarstvom?
Još u srednjoj školi sam maštala da ću biti televizijski spiker. Međutim, planirala sam da upišem drugi fakultet, i upisala sam psihologiju. Ali, ipak, čim sam završila gimnaziju, nekako su se kockice tako poređale i ja sam se odazvala na jedan konkurs za televiziju, gde sam se prijavila da učim sve što treba da bih jednog dana bila ono što želim. To je bilo pre tačno 20 godina. U junu 2000. godine sam otišla na konkurs za posao, bez ikakvog iskustva, samo na osnovu onoga što sam videla gledajući televiziju, onoga o čemu sam maštala, onoga kako sam zamišljala da to treba da izgleda. I više puta sam odustajala od tog posla, zato što sam mislila da ću se ipak baviti psihologijom, a novinarstvo mi je u tom trenutku bilo dodatni izvor zarade.
To su bile dvehiljadite godine, katastrofa vreme, nije moglo da se zarađuje od novinarstva, pa sam više puta odustala od posla, ali sam se posle uvek vraćala. U međuvremenu sam se strašno zaljubila u radio, bila radijski spiker, uređivala vesti, i vremenom, kako sam učila i radila sve više, jednostavno sam se tu pronašla. U nekom trenutku sam poželela da jednog dana putujem po zemlji, da biram priče koje ću da pišem. Kad sam postala dopisnik, to sam i uspela, tako da sam sad zaista ostvarila svoj san. Putujem po Srbiji, tražim i pišem razne priče.
Da li je rad na televiziji ispunio vaša očekivanja?
Nešto jeste, nešto nije. Ja, recimo, nisam neko ko je zaljubljen u televiziju i nisam bila čak ni tada. Bilo je jako interesantno to što su svi bili u fazonu 'ja sam najmlađa koleginica i sad će svi mene da nauče šta znaju', i ja sam stvarno upijala sve znanje i uvek sam htela da znam i više. U međuvremenu sam naučila da montiram televizijski prilog i imala sam svoje dve emisije tada. Baš sam se trudila da steknem što više iskustva. E sad, mnoge stvari mi se nisu dopale. Recimo, nije mi se dopadalo što televizija nosi sa sobom to da te ljudi prepoznaju na ulici. Volela sam da radim taj posao ali sam volela i svoju anonimnost. I nije mi se dopalo kako je plaćen taj posao. Nije mi se dopadalo što, tada sam shvatila, moraš mnogo više da radiš u odnosu na onaj završni proizvod, a to je dva minuta priloga ili tekst koji neko pročita za pet minuta, a ti se odereš od posla dok oni praktično ne znaju šta stoji iza toga. Vremenom sam stvarno naučila da volim taj rad, i to je nešto bez čega ne možeš. Kao što sam rekla na početku, moraš da voliš nešto da bi ga dobro radio, a isto tako moraš dobro da ga radiš da bi ga voleo, jer to je neko vrzino kolo, neki krug, koji prosto mora tako da funkcioniše jer drugačije ne može.
Da li ste na radiju pronašli anonimnost i sve ono što je nedostajalo televiziji?
Jesam. Na radiju sam otkrila tu dinamiku. Radio je magija! Radio ima stvarno vrlo posebne forme i mnogo je dinamičniji i zabavniji medij u odnosu na televiziju, a plus niko vas ne vidi. I to je stvarno super – neko zamišlja kako izgleda osoba koja priča iz računara ili sa radija, a nema pojma kako vi izgledate. Često mi se dešavalo da, recimo, odem na pijacu i da krene reklama sa mojim glasom u trenutku dok pričam sa prodavcima i oni me prepoznaju. To mi se dešavalo, ali mi je ipak više prijalo tako nego onako kako je to slučaj sa televizijom. Jednostavno je radio bio medij u koji sam se zaljubila.
Kako je krenula ta priča sa Medijskim istraživačkim centrom?
Dvojica kolega su osnovali Medijski istraživački centar, ali, pošto se u medijima često vrlo brzo dešavaju preokreti, posebno kada se radi o tome gde koji dopisnik radi, MIC je u jednom trenutku ostao sam, dopisnici više nisu mogli jednako da mu se posvete. U tom trenutku sam ja postajala dopisnik i imala sam isuviše vremena, tako da smo ga Saša i ja reosnovali i ponovo pokrenuli. Sada već 8 godina radimo zajedno i to fantastično funkcioniše.
Pišemo projekte i priče koje se nama dopadaju, za koje smo ubeđeni da su jako važne, a kojima se dnevno aktuelni mediji uopšte ne bave. Smatram da je to izuzetno važno, jer ljudi su preplavljeni svakodnevnim informacijama. Dnevno aktuelno novinarstvo je bitno, ali je izuzetno važno ispričati i neke druge stvari, pričati o nekim fenomenima, nekim velikim problemima koji su pod tepihom zbog dnevno aktuelnih stvari. Mi smo se okrenuli tome, i radimo samo reportaže, što je nešto što baš volim. Reportaža kao kraljica novinarstva je nešto što mi baš leži.
Da li je rad za Deutsche Welle takav?
Jeste. Uglavnom pišem reportaže, čak i onda kad radim politiku ili analitiku. Sve može da se ispriča kroz reportažu, samo za nju treba mnogo više vremena i više istraživanja. Potreban je drugačiji stil pisanja, jedan literarni stil. Istraživačko novinarstvo bi isto moglo da se piše kroz reportažu, da se tako ispriča na zanimljiv način. Tako da se ja uvek okrenem više reportaži nego bilo čemu drugom, jer je reportaža nešto što te vuče da pročitaš dugačak tekst, koji neće biti dosadan, neće biti puno suvoparnih informacija, a opet ćeš reći sve na drugačiji način. Tu je fokus na običnom čoveku, tu je prisutan i malo literarniji rad.
Potrebno je imati dosta analitike u sebi, primetiti stvari koje inače nisu toliko očigledne, videti na koji način neka osoba nešto priča, podstaći je da ispriča i nešto više. Reportaža to baš lepo omogućava. Uživam da pišem reportaže zato što one imaju u sebi i mnogo empatije i mnogo emocija, i dosta analitike, i stvarno pružaju jedan drugačiji uvid.
Kako je počela saradnja sa Deutsche Welle-om?
Slučajno. Za mnoge stvari se treba naći na pravom mestu u pravo vreme, a s druge strane isto treba i da znaš da radiš. Oni su meni ponudili da budem njihov dopisnik tako što su saznali da radim za jedan drugi nemački javni servis, WDR Cosmo radio, a on je isto veoma poštovan. A opet, mislim da je taj reportažni deo najviše uticao na ovaj angažman, zato što je malo novinara koji se bave takvim pisanjem.
Kako biste uporedili novinarstvo u Srbiji i Nemačkoj?
Prvo, javni servis kod njih i kod nas se strašno mnogo razlikuje, zato što je njihov javni servis zaista javni servis. Deutsche Welle, na primer, je međunarodni emiter koji ima multimedijalne sadžaje na 30 jezika. U zavinosti od važnosti teme za širu zajednicu, tekstovi se prevode na određene jezike, na jezike onih kojih se ta tema tiče. Cosmo radio je deo WDRa, velikog javnog servisa Nemačke koji ima programe za sve svoje manjine. Na primer, emisija na srpskom jeziku na tom radiju je u isto vreme svakog dana, i svi koji žele da je čuju, bilo da žive u Švajcarskoj, Nemačkoj ili Srbji, mogu da puste
radio ili ga uključe online u to vreme, ili preko podcasta kasnije i da čuju šta se dešava u Srbiji na različite teme.
Takođe, kod nas nema mnogo novinara koji pišu reportaže, nemaju vremena, uglavnom, jer reportaže su skupe, za njih treba više dana, više istraživanja. Tako da mislim da je to i nešto što nedostaje i čemu se treba posvetiti.
Kako vam se čine mladi novinari danas?
Imala sam tu sreću, i još uvek je imam, da radim sa Youth Vibes, ja sam njihova mentorka. Meni je bilo fantastično iskustvo što sam mogla da radim sa njima jer oni su imali puno elana i nimalo znanja. Počeli su od početka. Mislim da su sad stvarno sjajni mladi ljudi, kojima će, bez obzira čime se budu bavili, to pomoći da budu mnogo uspešniji šta god da rade. A što se tiče studenata novinarstva, radila sam i sa njima. Tu je možda malo drugačija situacija, samim tim što su oni studenti pa već smatraju da znaju mnogo, dok zapravo uvek fali iskustva, ono je to koje će te jednog dana učiniti dobrim novinarom. Ja, na primer, nisam ni studirala novinarstvo, ali tu je iskustvo bilo najvažnija stvar. Moj savet studentima bio bi da se što više trude da stvarno rade, umesto da misle da znaju da rade.
Šta mislite da je presudno: da neko ima želju za novinarstvom, ali ne studira to, ili da tokom studija polako stiče znanje?
Mislim da to zavisi od osobe do osobe. U suštini, ne postoji neki savršeni recept, ali mislim da je najbitnije da imaju želju da rade i želju da uče. Mislim da od te želje za učenjem sve polazi, jer ako neko misli da zna sve, on nije otvoren za učenje, samim tim nije otvoren ni da čuje šta mu kolege kažu i sasluša savet koji mu daju. Onaj ko hoće da čuje, on će stvarno jednog dana biti dobar novinar ili fotograf ili snimatelj. I važno je da bude spreman da pita. I još je mnogo važno da čita druge medije, da se poredi stalno sa boljima od sebe, jer ako se porediš sa istima, nikad ne možeš da odskočiš, a ako se porediš sa boljima, onda učiš.
Rekli ste da ste više puta hteli da odustanete. Šta je to što Vas je nateralo da ipak nastavite sa novinarstvom?
To je stvarno kao droga. Da bi bio novinar, stavrno mislim da moraš da budeš malo ćaknut, malo šašav. Moraš da budeš radoholik, moraš da imaš nos, moraš da imaš želju za stalnim kretanjem, želju da non-stop nešto novo otkrivaš, inače ne možeš da budeš novinar. To je nešto bez čega ne možeš.
Kad to osetiš, tu dinamiku, tu frku, to da moraš sada, moraš da nađeš ovoga ili onoga jer taj bi ti bio savršen za priču... Prosto ta neka stalna radoznalost i želja za pokretom – mislim da je to presudno. Bez toga nisam mogla, uvek sam se vraćala.
Sa velikim osmehom Jelena priča o svom poslu, dok joj se u glasu čuje uzbuđenje identično onom kakvo osećaju mladi novinari kada tek počinju samostalno da odlaze na teren. Očigledno mi je da i nakon dve decenije ona jednako uživa u onome što radi, i time me oduševljava.
Mislite li sad da ste odabrali pravu karijeru?
Da! Jako sam srećna sa ovim što sam danas i sa tim što radim! Nikad to ne bih menjala i nikada mi nije bilo žao što se nisam bavila nečim drugim, a mogla sam. Mnogo sam volela psihologiju, volim je i sada, ali ovo je nešto bez čega ne bih mogla. I kad odem na godišnji odmor, osim što mi se ne radi prva dva dana kad se vratim, tokom celog godišnjeg odmora jedva čekam da radim i stalno pratim situaciju, pratim šta se dešava, za mnoge situacije pomislim 'jao, baš sad kad ja nisam tu'. Novinarstvo je nešto što ti baš uđe u krv.
Šta biste izdvojili kao najbolje u dosadašnjoj karijeri?
Ne bih baš mogla da izdvojim nešto. Mnogo toga je dobro, zato što, kad si novinar, možeš da utičeš na stvarnost, možeš da menjaš svest ljudi, možeš da pomogneš ljudima. Stavrno je mnogo toga dobro, ali mnogo je toga i teško. Mnogo je teško čuti razne priče, biti na mestima koja nisu lako dostupna i čuti strašne priče koje su ljudi preživeli, strašne sudbine.
Teško je to. Ima hiljadu situacija u kojima preplačem priču. Ali mnogo je dobro što imam priliku da je ispričam, i onda na taj način mogu da pomognem tim ljudima. To je, u suštini, najbolja stvar.
Da li smatrate da ste stvarno na nekoga uticali za ovih 20 godina, da ste nekome pomogli?
Nekad da, nekad sporije, nekad brže, mnogo puta i ne, ali mislim da se svaki novinar susreo sa tim. Na primer rampa za Gitu. To je jedna žena koja je ostala bez noge za vreme bombardovanja i nije izašla godinama iz svog stana. Tekstovima smo upeli da joj nađemo donatore koji su joj napravili rampu i ona je ponovo izašla. Zamislite nekog ko nije godinama izašao iz zgrade. To je jedna od stvarno teških priča, i ima baš puno takvih. Teško je slušati sve to, teško je sve to pretočiti u reči, naći pravu meru da se to napiše, da ne bude bljutavo i da ne bude glupo, sve je to teško, ali je izuzetno lepo što imaš tu privilegiju da tako nešto uradiš.
Jeste li često bili u nekim opasnim situacijama zbog priča na kojima ste radili?
Kada sam otvorila ovu temu, Saša, Jelenin kolega i direktor Medijskog istraživačkog centra, nije mogao a da se ne umeša i otkrije mi kakva je Jelena kada je na terenu.
Saša: Ona to nije ni primetila. Recimo, u slučaju ubistva Olivera Ivanovića odlazak na to mesto gde samo što je ubijen, vožnja albanskim taksijem sa nepoznatim vozačem, mesto ubistva gde je masa kriminalaca i policajaca, a ona to nije ni osetila.
Jelena: Ja sam strašno tvrdoglava. Kad nešto naumim, ja to moram da ostvarim. Prekršila sam i zakon jednom da bih ušla na mesto i napravila dobru fotografiju. Pravila sam foto-reportažu o beloglavim supovima na Uvačkom jezeru.
Na jednom mestu je bilo njihovo hranilište a tamo se ne sme, ulaz je strogo kažnjiv zakonom, ali ja sam silno želela da imam fotografiju mesta gde se oni hrane i zamišljala sam kako izgleda taj ogroman leš krave. To strašno zvuči, ali bez te fotografije ja nisam imala fotoreportažu. Jednostavno mi je falila i ja sam to uradila. Ili, recimo, situacija sa jednim albanskim političarem. On nije hteo da odgovori na moje pitanje ni po koju cenu. Ja sam ga pitala možda sedam puta, i na kraju sam dobijala od njegovih prevodilaca nogom ispod stola znake da prestanem. Onda sam mu rekla da ću napisati da je rekao to i to, i više nije imao kud, odgovorio je. Nisam bila izbačena napolje, ali je izgledalo kao da ću biti. Nije mi bilo svejedno. U suštini, nije bilo baš nešto puno opasnih situacija zato što, kako je Saša to lepo rekao, ja to nisam ni primetila. Kad si na zadatku, ništa drugo ne vidiš, nego samo ideš za onim što ti treba.
Da li biste rekli da ste već postigli sve što ste želeli u novinarstvu, ili imate neke neostvarene ambicije?
To je teško pitanje. U suštini, ono što sam želela kao klinka mi se dobrim delom ostvarilo. A sada, kada znam mnogo više u odnosu na period od pre dvadeset godina, sada prosto ne želim nikada da stanem. Možda neka neostvarena želja, a što sam sada kadra da uradim a tada nisam bila, jeste neki dokumentarni film. To bi mi bilo jako drago da uradim, jer reportažni način pisanja traži da se pronađe baš to nešto istinski emotivno i lepo, a to je nešto što dokumentarni film takođe može, tako da bih volela možda još i to. A da li sam ostvarila sve, pa, treba još puno priča da se ispriča, ali zadovoljna sam za sad.
Među mnogim stvarima koje mi je tokom razgovora Jelena otkrila o sebi, svom radu u novinarstvu i o samoj novinarskoj profesiji, potkrali su se i mnogi saveti.
Ovo su samo neke od stvari za koje Jelena smatra da su jako važne za dobru priču:
Ja ne odustajem dok nemam to nešto. Meni je to nešto što je ljudski, što je od srca, što je istina, što je jedino istinito, meni je to najbitnije u priči, i to je nešto što će vezati svakog čitaoca za tvoj tekst. I to je bukvalno srž, crvena nit u priči koja ide kroz ceo tekst.
Teren je mnogo važan jer ti ne možeš drugačije da doživiš te ljude i njihove probleme dok ne budeš sa njima, dok ne vidiš šta oni jedu, odakle piju vodu, čime se bave. Uvek pre nego što odem na teren, pretražim sve o tome, pronađem ko su ti ljudi, kako žive. I kad god putujem, ja uvek gledam kroz prozor i razmišljam ko su ti ljudi, i uvek polazim od toga. Teren je nešto neophodno i bez toga stvarno ne može da se bude novinar.
Mora stalno da se uči i nikad ne smeš da misliš da sve znaš, uvek ima još nešto, jer i novinarstvo se menja, samim tim što sad sve radi jedna osoba, za razliku od ranijih vremena kad se tačno znalo ko šta radi. Moraš da znaš sve, a moraš da znaš i da učiš još.
Ako ne budeš dobar u onome što radiš, bićeš nesrećan, i u čemu je poenta onda? Treba baš da voliš to što radiš.
Razgovarala: Jovana Kovačević Pressing